.

Problem današnje Hrvatske može se formulirati jednostavno, ali precizno: poražena Hrvatska želi se proglasiti autentičnom Hrvatskom. Nastoji preuzeti moralni monopol, definirati povijesni narativ i identitet, unatoč činjenici da ju je povijest dvaput jasno demantirala.

Poraženi narativ prikazuje 1945. kao povijesnu nepravdu, a povratak emigracije kao moralnu rehabilitaciju onih koji su tada izgubili. Time se stvara mit o autentičnim, etalonskim Hrvatima, dok su oni koji su ostali u zemlji, gradili je i srvarali, konačno obranili državnost 1991. prikazani kao „kontaminirani“ prošlošću.

Ključni sukob nije samo revizija 1945. nego i 1990., temelj suvremene Hrvatske. Domovinski rat nije vođen niti dobijen od strane onih koji su poraženi 1945. Demografski i sociološki podaci jasno pokazuju da su branitelji i nositelji državnog projekta pripadali pobjedničkim društvenim skupinama iz poraća Drugog svjetskog rata. Povijest se, međutim, u političkom diskursu reinterpretira tako da poraženi 1945. nastoje preuzeti primat: vojno i politički poraženi žele se predstaviti kao „prava“ Hrvatska i moralni nositelji pobjede 1991.

U ovom kontekstu pomirba stječe novu funkciju. Tradicionalno se pojam pomirbe tumačio simbolički: potomci ustaša i partizana trebali su premostiti povijesne antagonizme. No, kroz Domovinski rat, poraženi iz 1945. dobivaju ne samo simboličku, nego i materijalnu rehabilitaciju. Politički i ekonomski resursi, privatizacija i institucionalna moć prelaze u ruke onih koji su formalno bili marginalizirani. Privatizacija postaje instrument praktične nadoknade povijesnog poraza.

Ovaj proces može se sagledati kroz dvije osi:

Simbolička i politička rehabilitacija – poraženi stječu legitimnost u kreiranju politike i društvenih normi. Pomirba je, u ovom kontekstu, instrument stvaranja nove političke subjektnosti, a ne samo etički čin.

Ekonomska i institucionalna redistribucija – kroz privatizaciju i kontrolu resursa, poraženi dobivaju pristup instrumentima moći koje su prethodno držali pobjednici 1945. Drugim riječima, ostvaruje se dvostruka rehabilitacija: moralna i materijalna.

Tako pomirba dobiva praktičnu dimenziju: više nije ideološki kompromis, nego sredstvo preuređenja moći i redefiniranja povijesne memorije. Poraženi iz 1945. stječu pravo na ono što je prethodno bilo monopol „crvenih“, čime se uspostavlja nova politička i ekonomska hegemonija.

In summa, proces pomirbe i privatizacije u Hrvatskoj ilustrira kako povijesni antagonizmi prelaze u suvremenu strukturu moći. Poraženi iz 1945. kroz Domovinski rat dobivaju sredstva i legitimnost da praktično postanu pobjednici, preuzimajući političke, ekonomske i društvene privilegije koje su prije pripadale pobjednicima. Privatizacija i pretvorba postaju sredstva implementacije ove dvostruke rehabilitacije, dok simbolička pomirba legitimira njihovu novu ulogu u redefiniranju nacionalnog identiteta i društvene strukture Hrvatske.