U ovakoj situaciji uvijek mi pred oči dođe razgovor s Figenwaldom vođen u teenagerskoj dobi ispred kina Mosor, netom po odgledanom filmu Cecla B. deMillea, The Ten Commandments. Bez ikakvog uvoda FIgi mi je kazao:

– Faraon je učinio sve što civiliziran čovjek može učiniti kad se na njega okome pošasti čudljivog starozavjetnog Boga.

Tako mi izgleda i Sanjinova sudbina.

Imaš trideset godina a bolest ne sustaje. Ne predaješ se, pobjediš prvo poluvrijeme, ona ubaci svježe igrače, i u nadoknadi je svaki čovjek uvijek na gubitku. Jedino, ovdje prerano, sasvim nepravedno, i sudački pristrano.

Sanjin i ja smo do dugo u noć razgovarali o gostima i pitanjima. Nakon emisija gledao bih ga kako marljivošću rijetkih darovitih novinara piše akcente intervjua i distribuira isječke, savršeno medijski pismen i svjestan. Imao je talent, imao je radišnost, imao je karakter.

Politiku ovog labirintskog grada volio je i razumio više no većina njenih aktera. Bio je na neki način old school, imao je sve vrline novinara kakvog možeš vidjeti u američkim filmovima pedesetih ili osamdesetih i bilo gdje na svijetu mogao je uspjeti baveći se tim poslom.

No jedno je volio više: Dinamo i nogomet. Čista strast. Zanimljivo, Dinamo je toliko volio da o tome, i valjda jedino o tome, nikad nije bilo govora, spora, riječi: čista ljubav bez potrebe da se ikome išta tumači.

Kad je krenuo na tekme po Europi nakon prvog okršaja s usudom, pomislio sam da je izmačao, da je umakao; sve što je uslijedilo, bilo je deset egipatskih zala: što god da učinio, nije imao šansi u borbi s nerazumljivom neumitnošću.

Nije imao ni četrdeset…

Kad ode tako mlad čovjek, čiji je dobar dio života neskrivljena patnja, kao i svi drugi pomislim na neko više opravdanje i smisao ove utakmice u kojoj sudac može zazviždati u bilo kojem trenutku. Nisam siguran u razumnost te misli, ali se nadam.

Vjerujem Sanjine da je stadion na koji si došao veličanstven i da će Zambata, Lamza i Belin istrčati u dresu modrom kao nebo ponad grada koji si toliko volio.