Tom Stoppard je umro jučer, 29. studenoga 2025., u 88. godini. Stvorio je cijeli jedan svemir kazališta, filma, jezika i misli koji su obilježili drugi dio 20. i početak 21-og stoljeća. Mnogima od nas koji živimo u teatru, Stoppard je usmjerio način razmišljanja. Filozofiju, povijest i komediju spajao je u guste, inteligentne tekstove, a ostajao duhovit i duboko human. Rođen u staroj Čehoslovačkoj, kao dijete je pobjegao pred nacizmom i završio u Engleskoj, od čijeg je jezika napravio svoj novi dom i postao njezin najslavniji dramatičar. Za nas dinosaure, njegovo kazalište bilo je prostor u kojem se trauma povijesti i radost igre susreću bez sentimenta i cinične distance. Blistavo duhovit, stvarao je neviđenu živost, a konstrukcije drama su mu britanski precizne i dječji razigrane. Od Rosencrantza i Guildensterna, preko Travestija, Arkadije, Prave stvari, Obale utopije pa do kasnog, bolno osobnog Leopoldstadta, kojeg sam ponudio jednom narodnom kazalištu i bio odbijen zbog “hermetičnosti”, crtaju luk od intelektualnog vatrometa do ogoljene priče o obitelji, židovskom nasljeđu i povijesti koja uvijek kasni za osobnim životom, a ipak ga razara. Čitati ili gledati Stopparda, prava je suprotnost nerazumljivosti. To je ulaženje u prostor u kojem nitko ne spušta ljestvicu inteligencije da bi bio pristupačan, u kojem intelekt nije alibi za emocionalnu hladnoću. U doba kad se teatar često opravdava time da mora biti razumljiv, Stoppard je nudio povjerenje da će publika uhvatiti ritam, da će se smijati i onda kad ne razumije baš svaku referencu, jer na sceni osjeća da je suočena s ozbiljnim misaonim radom, ali i s dubokom radošću glume.

Njegov teatar me naučio da se inteligencija ne mora opravdavati, da se povijest može tretirati i kao arhiv i kao poezija, da rečenica može biti istovremeno logički precizna i emotivno razoružavajuća. Naučio me da kazalište može bit intelektualno, a da ne izgubi osjećaj za ranjivost, ljubav, smrt, za humor u sjeni katastrofe. Obilježio je svojim Rozenkranzom zlatno vrijeme Teatra ITD, a Bourekova lutkarska postavka njegovog Hamleta pripada najboljoj strani domaće kazališne povijesti. Spomenut ću samo da je bio koscenarist kultnog Glliamovog filma Brazil da sve o njemu odmah postane jasno.

Njegova smrt znači da jedan od posljednjih velikih autora koji su u sebi nosili iskustvo 20. stoljeća, rata, izbjeglištva, hladnog rata, liberalne euforije kasnog kapitalizma i otkrića vlastite židovske povijesti, nikad više neće napisati novu dramu. U grozničavoj potrazi za novim dramskim tekstovima, i isto tako grozničavom odbijanju njihove inferiornosti, Stoppardova djela ostaju primjeri kako misliti slobodu, povijest i ljubav, a da pritom ne izdamo kompleksnost svijeta.

Ja mu dugujem duboku spoznaju da je teatar, koliko god bio političan, u svojoj srži uvijek mjesto užitka.