Moji dušmani, kad sam već krenula tim jezikom, su sada, čini se, strane obje. Ali zaustavit ću se da ne zvučim kao Njegoš. Iako bih, u tradiciji ove lijepe, predivne naše, možda tako i trebala zvučati, jer mi je tamo đe je on bio i vlad’o i mjesto. Tako ‘oće i jedni i drugi. Jer i na ljevici ima nacionalizma, olakih imputacija o velikosrpskoj agresiji kao u džepu spremnoj sintagmi da se izvadi kad god se kritizira srpski nacionalizam, a vadi se i kad treba i kad ne treba, brojanja krvnih zrnaca i tako dalje. Pa se pitam, a pitam to ‘nako, ko će ovo eventualno pročitati – jesmo li za nacionalizam i antifašizam? Ili još bolje, šta točno hoćemo kad kažemo da želimo antifašizam? Proletersku borbu? Povratak Jugoslaviji? Lijevo-liberalnu demokraciju? Nijesmo promislili, da sugeriram u čistoj crnogorskoj ijekavici, kako mi pristoji, valjda, premda sa Crnom Gorom veze nemam. A veze nemam ni sa Hrvatskom, iako sam unutar njenih političkih granica u sebe upisala mnogo uspomena, lijepih i ružnih, drugim riječima, dešavao mi se život, ili ja njemu. Ili oboje. Ali svejedno se osjećam kao stranac.

Ne znam šta ovi endehazijanci spremaju, ali vidim da imaju iza sebe Crkvu, državu i pjevača koji je fino na ratu profitirao premda ga nije nešto vidio, jer da je, vjerovatno bi bio na psihijatriji a ne na pozornicama. I Markićka je tu, sa svojim stranim investitorima. Žena koju bi, mislim, uvijek uporno trebalo, kad god se njeno ime spomene, povezati s njenim licemjerjem, naime time što zagovara i čime se bavi. Desnicu to ne zanima, kao što ih ne zanima ni to što je Pavelić prodao Dalmaciju i tako dalje, njih to boli briga. Kao što već ranije rekoh, emocija, to im Thompson daje, i to je sve što njima treba, poškropljeno s nekim poluinformacijama u obliku kvazi budnica. Ali to treba reći nama, ljevičarima, premda se, eto, više ne deklariram tako, što, naravno, ne znači da ću preći na drugu stranu, ne pada mi na pamet. A više sumnjam i da ljevicu nešto to i slične stvari zanimaju.

Ali dok su se ovi organizirali, pravili dealove, skupljali pare i tako dalje, ljevica se svađala sama sa sobom, radila u svojim NGO-ovima i raspravljala o glupostima. Čast iznimkama, ali ovo što sam danas vidjela na slikama protesta, premda nisam bila, nije me impresioniralo. Transparenti poput “Fašizam je loš”, “Ujedinjeni protiv fašizma” i slično su jadni i impotentni. Šta znači to da smo ujedinjeni? Je li to građanski dolazak na protest i to je to? Šta da se radi? Ima li kakvih naznaka da se o tome razmišlja? Ne mislim pritom na pojedince, neki sigurno o tome misle.

I liberalna ljevica, a ona je ta koja je dominantna, može nosakati okolo zastave Jugoslavije, što sam isto vidjela danas na slikama prosvjeda. Odgovor na to je predvidiv – komunjare. Do viđenja. I šta ćemo s tim? Je li se ovim endehazijancima začepilo time usta? Nije. To su očekivali i to su i dobili. Oni poznaju “nas” bolje nego što “mi” poznajemo njih. Mi i dalje mislimo da njima samo treba objasniti da je NDH bila gnjusna tvorevina.

Kao što sam ranije pisala, ljevica je uglavnom u opoziciji. I u opoziciji treba biti; ne treba si stalno bacakati šljokice u oči, ali voljela bih da malo više čujem “šta da se radi”, ili šta da se predloži ili u kojem smjeru da se proba ići, a ne samo negaciju.

Ja recepta nemam, pa se i mene može slobodno optužiti da sam i ja sad u opoziciji. U negaciji. Ali ljevica, u kojoj sam odgojena, u familiji koja nikad nije glasala za Tuđmana, meni nije pružila u ovoj grešci od zemlje apsolutno ništa. I ne mislim da samo meni nije pružila ništa, svakako ne, ali govorim u svoje ime.

Desnica koja opasno koketira sa ustaštvom i impotentna liberalna ljevica nisu dobra kombinacija. A hrvatska ljevica je uglavnom onakva kako se i očekuje od ljevice rođene u ovoj fašistoidnoj zemlji. Pristojna, blago ili čak više nego blago nacionalistička, priglupa, prstoupirajuća, impotentna, dosadna i često vrlo toksična. Imam u to, pogotovo u ovo zadnje, itekako dobar uvid, a povjerenja u nju nemam nimalo. Ljevica je, kao i čitav ovaj “narod”, uz, jasno, iznimke, kukavička. I to su nam 90-te osigurale – povratak na status poljskog wc-a. Ili EU wc-a, kako hoćete. S kukavicama se petljala ne bih. Nikad ne znaš šta će napraviti i s kim će kavu piti iza tvojih leđa.

I da, očekivano bi bilo da se čovjek oglasi kontra ovih ustašoidnih pojava. Da ne bude da samo ratni profiter, polupesnik i bolesnik Thompson prijeti, ja znam dobro šta bih s njima. I nije mi drago da imam te misli. Nije mi drago da ovo gledam. Ali bogami u tabor koji bi trebao biti mojeg povjerenja više nemam.