Suvremeno dijete, od predškolske dobi, umjesto igrom, dominantno je zaokupljeno učećim aktivnostima usmjerenima, uglavnom, spoznajnom napretku. Dijete je, kako se popularno navodi, mali znanstvenik i istraživač u kolijevci pa je najvažnije iskoristiti vrijeme njegovog ranog djetinjstva kako bi ono doseglo maksimum razvoja svih svojih potencijala.

Njegovi dani zato nisu prepušteni slučaju. U vrtiću, ono istraživački uči. Nakon predškolskog programa, aktivnosti su mu strukturirane sportskim, jezičnim ili umjetnički vođenim igraonicama u kojima ono postiže mjerljive vještine, usvaja egzaktna znanja ili se kreativno izražava pod profesionalnim vodstvom. Uz to, dijete ispravlja, dorađuje ili usavršava program svog razvoja sudjelovanjem u raznim terapijskim procesima. Njegovo vrijeme organizirano je na razini učinkovito planiranog projekta. Djeca su, kako se tumači, resurs razvoja zajednice i njihovi se kapaciteti zato stavljaju u službu dosega kolektivne izvrsnosti.

Zbog toga je priča o Tri praščića dirljivo bliska djeci i odraslima suvremenog doba. Naime, uobičajeno se tvrdi kako je ona bajka o lijenosti i marljivom radu. Ona priča o ugroženosti dokonih i opasnosti kojoj su izloženi oni skloni besposličarenju. Tumači se kako podučava da je samo onaj koji se spremno odriče igre i veselja da bi se bavio korisnim poslom zaštićen od svake opasnosti. Discipliniran rad osigurava zbrinuto, sigurno i bez-bojazano postojanje. Međutim, čini se da tijek priče ipak sugerira drukčiju ideju.

Kako se u slijedu priče opisuje, braća odlaze od majke i razdružuju se pa, jedan uz drugoga, grade zasebnu kuću. Stečena neovisnost od roditeljske brige upućuje na autonomnost koja se doseže odrastanjem. Zajedno rasli praščići odlučuju se fragmentirati iz cjeline i pronaći vlastitu metodu za rješenje zrelog zadatka. Dvoje bezbrižnih, bez-trudno grade nonšalantne nastambe – jedan blatnu kako bi duže spavao, drugi slamnatu da bi se više igrao. Samo treći prasac dosljedno i bez-umorno ustraje dok ne izgradi pravu zidanicu. Tako troje prasaca, svaki među svojim zidovima, postaju dojmljiv simbol raznih domena svake ljudske naravi.

Naime, poput praščića koji manje radi da bi spavao, svaki čovjek (povremeno) boravi u oblacima i u svijetu vlastitog filma. Čovjek spava, i sanja. Fantaziranjem i snivanjem, ponire u vlastitu dubinu kako bi se, samo-uvidom, jasnije samo– otkrio. San (lak ili tegoban do razine more) razvija čovjekov svijet. Čak i kada je zastrašujuć ili neostvariv, približava mu vlastite, pred budnom sviješću skrivene, potrebe i želje.

Drugi praščić razonodi se pred slamnatom kolibom. On razotkriva sve-dobnu potrebu za radošću koja proizlazi iz igre. U svom temeljenom obilježju, čovjek je stvorenje simbola i biće igre. Kada uči da bi otkrio znanje, on (često) ne traži samo jedan i ispravan odgovor na svoje spoznajno pitanje. Želi više od biti točan. Znatiželjno kombinira značenja, uspoređuje interpretacije i pomiruje nespojive istine. U vrijeme koje zove slobodnim, rasterećen od ozbiljnosti ciljeva, kreativno se izražava, spontano emocionalno očituje i mentalno angažira u situacijama koje nisu za stvarno, nego ostaju samo za igru.

Nasuprot njima, savjestan praščić u ciglenoj prizemnici racionalno je discipliniran. Kao takav, treći je vid čovjeka – bića koje živi u zbilji i mora razumjeti stvarnost u njenoj objektivnoj kvaliteti. On prikuplja informacije, analizira činjenice, uspoređuje podatke. Misli, zaključuje i prosuđuje. Analitička logičnost nužna je za život u svijetu, ali nije i jedina koja je čovjeku potrebna.

Upravo o nedostatnosti svakog funkcioniranja u odijeljenoj zasebnosti svjedoči bajka o tri praščića. Na opasnost izoliranog bivanja u svijetu fantazija jasno upućuje vuk koji otpuhuje blatne zidove kako bi prasca sklonog sanjarenju vratio onom koji se igra. Ali, snivanje i igranje bez protuteže u sposobnosti za ozbiljnost, zatočuje u nedoraslosti koja sprečava da se prihvati odgovornost odraslog života. Čovjeku je potreban svjestan um. Zato (zao?) vuk dvojicu braće tjera trećemu. Tek se tada svi aspekti potrebni za živost sabiru u zrelom zajedništvu.

Važnost boravka tri praščića u istom domu, vuk konačno utvrđuje kucanjem na vrata, neotpuhljive, ciglene kuće. Kako je ne obara, penje se na krov, nastojeći domišljato doseći prasad. Ipak, združeni u trojstvu, oni lukavom vuku postavljaju dosjetljivu stupicu. Vuk u zamci svjedoči kako praščići nisu spašeni samo zaslugom savjesnog rada racionalnog prasca već ostaju živi zbog zajedničke dosjetljivosti. Opečen vuk pred zbrinutom braćom ukazuje kako punina (unutarnje) životnosti zahtijeva više od svjesnog saznavanja; ona traži intuicijski uvid i kreativnost svojstvenu igri.

Tri praščića tako potvrđuju važnost potpunog i skladnog razvoja osobnosti. Ističu opasnost zastranjivanja u jednostranosti. Iako se u doba znanstvenosti smatra kako prema napretku pokreće objektivan um, čovjek je ipak (mnogo) više od njega samoga. Svakom unutarnjem praščiću važno je dati priliku za glas kako bi se, u njihovoj harmoniji, čovjek situirao kao razumsko, osjećajno i intuitivno biće. Jedino takva, puna kuća, (p)ostaje njegov živ i zdrav unutarnji dom.