Živim u prizemlju zgrade što se nalazi posve blizu ceste, a prozor moje sobe gleda na autobusno stajalište.

Ponekad mi se čini da sam najveći dio života proveo stojeći kraj tog prozora, s cigaretom u ustima.

Ona me, ovisna o meni, probudi svakog jutra tražeći ono svoje i tako nestrpljiva kakva jest ne dopušta mi da se još malo izležavam i protežem.

Odmah do stajališta nalazi se trafika i kad prodavačica ujutro podigne njene metalne rolete to je prvi zvuk što ga čujem i on mi zazvuči poput uvoda u simfoniju kojom započinje moj dan.

Pred samo svitanje tanka zlatna nit horizonta podijeli crnu plohu na gornju i donju polovicu, kasnije se proširi do debljine cigarete da bi potom, za tili čas, svojim raskošnim bojama otjerala noć i crnilo pretvorila u raj.

Čovjeka o kojem ću vam pričati puno sam ranije čuo no što sam ga vidio.

Dugo sam slušao njegov glas, dolazio je iz mrklog mraka i zvučao poput litanije zlogukog propovjednika kojeg ne možeš ne čuti koliko god to želio izbjeći.

Smisao njegovih riječi nisam razumio i nije mi bilo jasno kome su upućene, sve dok nije svanulo.

Ulazili smo u proljeće, dan se produljio, a njegova je silueta na autobusnoj postaji stajala uspravno onoliko koliko pogrbljen starac može biti uspravan. Tada sam vidio i druge ljude, svi su osim njega sjedili na klupicama u

toj njegovoj providnoj crkvici od stakloplastike, sjedili su, pokorno slušali i molili boga da autobus što prije dođe.

Nakon što je konačno stigao ušli su i odvezli se, većina njih na posao. Na moje veliko čuđenje on nije ušao, ostao je i mahao autobusu sve dok mu ovaj nije nestao iz vida. Tako je otpratio svoje vjernike, već se bilo potpuno razdanilo, zatim je i on nestao kao što nestane noćna mora nakon što te majka probudi poljupcem.

Ta se scena od tada ponavljala u osvit svakog dana i ubrzo mi postala gotovo normalna.

Jednog sam jutra, radoznao poput svrake, na brzinu obuo cipele i izašao iz stana u želji da upoznam tog tajanstvenog neznanca. Dok sam mu se približavao on je upravo mahao autobusu na odlasku i ugledavši me krenuo mi ususret. Iako znatno stariji, prvi je ispružio ruku i tako poželio dobrodošlicu još jednoj izgubljenoj duši.

Zapodjenuli smo razgovor koji je bio posve običan, ljudski i puno suvisliji nego što sam to očekivao. Iz njega sam saznao da mu je lani umrla žena i da je sada sam. Na tom je izrazu inzistirao i ponavljao ga, pa sam ubrzo shvatio da brka dva pojma, sam i usamljen.

Nakon nekog vremena smo se razišli, ja sam se vratio u stan, a on se uputio svojim putem, ukoliko je takvo što još uopće i postojalo.

I to je bio naš jedini susret.

Još je nekoliko mjeseci održavao svoje ranojutarnje mise nakon kojih bi blagoslivljao svoje vjernike dugo im mašući sa stanice, isturen i postojan poput svjetionika.

Jednog se dana na kraju jeseni nije pojavio, pa ni sljedećeg, a ni onog za njim.

Više ga nisam vidio.

Možda je otpratio sve svoje autobuse.