Američka Nacionalna sigurnosna strategija iz 2025. godine uvodi niz koncepata koji jasno ukazuju na promjenu percepcije Europe i euroatlantskih odnosa. Među najvažnijim idejama ističu se dvije međusobno povezane stavke: njegovanje otpora sadašnjoj europskoj putanji unutar europskih država te preferiranje Europe sastavljene od lojalnih suverenih država umjesto snažne supranacionalne Europske unije. Obje teze nose duboke implikacije za budućnost europske integracije, transatlantskog partnerstva i geopolitike kontinenta.

Njegovanje otpora sadašnjoj europskoj putanji unutar europskih država

Strategijsko poticanje otpora aktualnoj europskoj putanji uključuje implicitni, ali jasan stav da se smjer integracije, kakav zagovaraju vodeće institucije EU, smatra nepovoljnim za američke interese. Trenutna putanja obuhvaća ubrzanu supranacionalnu konsolidaciju, rast regulatornog intervencionizma, stratešku autonomiju u području obrane i digitalne tehnologije, te sve snažniju ekonomsko-političku orijentaciju Europe prema vlastitoj samodostatnosti.

Za SAD, takva Europa predstavlja izazov jer smanjuje američki utjecaj u europskom prostoru, a istovremeno otvara prostor za stratešku konkurenciju s američkom ekonomijom i tehnološkim sektorom. Njegovanje otpora toj putanji zapravo znači stvaranje političkog, društvenog i institucionalnog okruženja u kojem će države članice biti sklonije vlastitom suverenističkom pristupu, ograničavanju nadležnosti Bruxellesa i jačanju bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Državama.

Ta strategija uključuje nekoliko ključnih mehanizama:

1. Podršku političkim akterima i državama koje favoriziraju nacionalni suverenitet nad daljnjom integracijom.

2. Jačanje veza sa srednjom, istočnom i južnom Europom, koje se često protive centralizaciji EU.

3. Naglašavanje ekonomske i sigurnosne koristi bilateralnih veza, čime se smanjuje oslanjanje na europske institucije.

4. Poticanje konkurencije unutar EU, kako bi se ublažila homogenizacija političkih pozicija.

Njegovanje otpora nije otvoreno neprijateljstvo prema EU, već strateško nastojanje da se spriječi prevelika konsolidacija moći unutar Bruxellesa i održi utjecaj SAD-a u europskoj političkoj arhitekturi.

SAD želi saveznike u Europi, ali ne nužno jaču EU kao supranacionalnu silu

Drugi ključni element američke strategije jest jasno izražena preferencija za Europu kao skupinu suverenih, međusobno usklađenih država, a ne kao monolitnu, supranacionalnu strukturu koja djeluje jedinstveno i neovisno. Razlike između ta dva modela imaju ozbiljne posljedice za geopolitičku ravnotežu.

Suverene države imaju jasnije individualne interese, lakše sklapaju bilateralne sporazume sa SAD-om, te su otvorenije sigurnosnoj i ekonomskoj ovisnosti o Washingtonu. Suprotno tome, snažna EU može razviti vlastitu obrambenu industriju, uskladiti stratešku autonomiju i poprimiti oblik velike sile koja djeluje paralelno s SAD-om, a ne kroz njega. To bi smanjilo transatlantsku asimetriju koja je desetljećima bila temelj američke dominacije u NATO-u i globalnom poretku.

Iz američke perspektive, previše centralizirana EU nosi sljedeće rizike:

• Strateška autonomija znači smanjenu vojnu ovisnost o SAD-u, a time i smanjenu američku kontrolu nad europskom sigurnosnom politikom.

• Ekonomska regulacija EU često je suprotna interesima američkih korporacija, posebno u području digitalnog tržišta, tehnologije i konkurencijskog prava.

• Usklađena vanjska politika EU može ograničiti manevarski prostor SAD-a za bilateralne dogovore s pojedinim državama.

• Centralizacija moći unutar EU može stvoriti geopolitičkog aktera usporedivog s Kinom ili SAD-om, što Washington želi izbjeći.

Zato američka strategija naglašava partnerstvo s Europom — ali Europom u kojoj su države ključni igrači, a ne institucije.

Spoj ove dvije strategije: Europa kao prostor konkurencije i prilike

Kada se ove dvije stavke povežu, dobiva se jasna slika: SAD želi Europu koja je istodobno stabilna i ovisna. Stabilnost je važna kako bi se spriječilo rusko ili kinesko širenje, ali ovisnost je ključna kako bi SAD zadržao primat u euroatlantskim odnosima.

Njegovanje otpora unutar europskih država stvara političku fragmentaciju koja sprječava dublje integracijske procese, dok ograničavanje snage supranacionalnih institucija čini Europu sklonijom američkom vodstvu. Kombinacija ovih pristupa omogućuje SAD-u da djeluje kao arbitar i primarni strateški partner, a istovremeno smanjuje potencijal Europe da postane samostalni globalni faktor.

Američka politika prema Europi u novoj strategiji ne temelji se na klasičnom konceptu transatlantskog jedinstva, već na sofisticiranoj kombinaciji suradnje i ograničavanja. Njegovanje otpora sadašnjoj europskoj putanji unutar europskih država služi kao mehanizam za slabljenje supranacionalnih tendencija, dok američka preferencija za suradnju s državama, a ne s EU kao cjelinom, sprječava stvaranje geopolitički autonomne Europe.

Drugim riječima, SAD želi Europu dovoljno snažnu da ostane stabilna i korisna, ali nedovoljno centraliziranu da postane rival. To je temeljna logika ove strategije i ključ za razumijevanje budućih transatlantskih odnosa.