.

Kultura, javni život, politika, područja razna, od kojih nas odvaja nelagoda jasnog viđenja problema. Muči li to ikoga osim nas? Ako ne, bit će da smo si “sami krivi”, i tako to desetljećima.

Pitanje fragmentarnosti: udar na integritas, cjelovitost. Prvi korak do rasapnosti. Svi ljudi znaju nešto, dio nečega, odlomke, okrhke, citate, rub zagorjela tijesta, vanjsku koru voćke, prvi sloj nekog na brzinu preletjelog teksta. Svi žongliraju fragmentima, bezvoljni su, nemotivirani, ne ulaze u dubinu, dubina im je dosadna, dobivaju od nje migrenu i vrtoglavicu. Oblizuju teme, ne udubljuju se, kruže oko subjekta, opipavaju stvari, ostavljajući ih “za kasnije”. Navraćaju riječi na ono što su već radili, iskušali, govorili. Eskiviraju zadaću, promašuju poantu, izvlače se na marginalne razloge. Zabušavaju. Ne trude se. Stopili su se i srodili s marginalnošću, dobro im je, spremaju se usred ljeta spavati zimski san. Svoje mane pretvorili su u grandiozne vrline, a javnost im je to radosno amenovala. Sada mogu mirno trajati na osvojenim pozicijama, sinekurama, funkcijama. Dobro su potkoženi za tu neaktivnost, dakako.

Ljudi se neznanja ne stide, govoreći: “To nije moje područje”, “to nije moja struka”, “to mi nije u opisu”.Vole posizati za tuđim, radi trenutne impresije, citiraju, nižu imena, mašu lepezom Bijeloga Zeca, ne bi li opsjenili slušateljstvo. Nemaju stava, nemaju mišljenja, nemaju humora, kritičke svijesti, točnih uvida. Nadasve, nemaju doživljaja, jer to čulo prijemčivosti davno je u njima zakržljalo. Vjeruju da će strojevi odraditi za njih posao i ispuniti rupe u znanju, nekom amorfnom masom, šupljikavom i privremenom, na kojoj se ništa na svijetu ne može izgraditi i završiti.

Ljubomorni su na sve ono što ih nadilazi, nadmašuje i daje im osjećaj “da je moglo biti drugačije”, samo da su se na nekoj točki potrudili i posegnuli za pravim izvorom.U suštini, preziru i podcjenjuju znanje, smatraju se ugroženima ako ih se savjetuje, upućuje ili korigira. Drže na distanci sve one, koji bi im mogli razbiti iluziju njihove “dovršenosti”, štoviše nezamjenljivosti u svijetu. Budući da im pri tom razvijaju statusnu tjeskobu, spremni su i na radikalne poteze, osvete i onemogućavanja. Pamet i znanje postaju veoma zazorni. Uputno je čuvati ih na kakvom hladnom mjestu, u nekom Sibiru, ili eventualno uporabiti za mimikriju: da čovjek nastoji što više “sličiti drugima”, prihvaćajući opće standarde mediokritetske mutavosti, i veselo im mašući iz drugoga, trećega ili posljednjega reda, u kakvim svečanim i promotivnim zgodama. Nikada nisam čula da je na takvim mjestima izrečena rečenica: “Slušajte, Vi zapravo o tome nemate pojma”. Oportunizam je vraški zakukuljena stvar.

Zaslužili smo da nam bude tako kako nam upravo jest.

.