Dok pokušava izgraditi stratešku suverenost u nekoliko područja, želio bih vam predstaviti hrvatsku perspektivu. Hrvatska se nalazi u desetoj godini mog mandata kao premijera te želim dati uvid u trenutnu situaciju u Hrvatskoj te kako percipiramo glavne izazove za Uniju i europski kontinent.

Pridružili smo se Uniji 1. srpnja 2013. Tada je imala 28 članica. Nažalost, nakon Brexita sada smo 27. članica. No mi smo također jedna od rijetkih zemalja, možda jedina, uz moguću iznimku Slovenije i Cipra, koja je iskusila rat čiji je tijek vrlo sličan ruskom napadu i agresiji na Ukrajinu tijekom posljednjih deset godina. Prije samo tri desetljeća, četvrtina našeg teritorija bila je okupirana. Morali smo primiti 700.000 izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sve to morali smo učiniti dok smo se branili pod nepravednim međunarodnim embargom na oružje, što se danas često zaboravlja. Ogromna je razlika između nas i Ukrajine: oni uživaju nevjerojatnu podršku, dok mi djelujemo s vlastitim ograničenim resursima. Početkom 1990-ih, gotovo svako oružje i svaka granata krijumčarena je u Hrvatsku za našu obranu. Suočavali smo se s mnogo većim i moćnijim neprijateljem: Jugoslavenskom vojskom pod vodstvom Miloševićeve Srbije. Teškim ljudskim žrtvama oslobodili smo većinu našeg teritorija 1995., četiri godine nakon početka agresije, i mirno reintegrirali preostale dijelove 1998. Zatim smo obnovili našu zemlju, iako je 15 % domova bilo uništeno tijekom rata.

Da bismo vam dali ideju o razmjeru razaranja, šteta, u odnosu na veličinu naše ekonomije, bila je 20 puta veća od troška koji je Japan pretrpio nakon tsunamija 2011. Vratili smo stabilnost, obnovili prosperitet i konačno učvrstili našu sigurnost pridruživanjem NATO-u i našu budućnost članstvom u Europskoj uniji. Tijekom mog mandata pridružili smo se Eurozoni i Schengenskom prostoru. Bili smo prva zemlja koja je to učinila istog dana, u istom mjesecu i godini. Nitko prije nije ušao u dvije tako duboke integracije točno na isti datum.

Danas smo na pragu pridruživanja OECD-u i imamo kreditni rejting kategorije A, nakon što smo u samo sedam godina napredovali za pet razina — to je najbrže poboljšanje rejtinga bilo koje članice Europske unije nakon krize uzrokovane Covidom i energetske krize. Sada smo samouvjerena europska demokracija, među tri najdinamičnije ekonomije u Eurozoni tijekom posljednje četiri godine. Jedna smo od dvadeset najposjećenijih turističkih destinacija na svijetu, privlačeći više od 20 milijuna posjetitelja — pet puta više od naše populacije: omjer neusporediv s bilo kojom drugom mediteranskom zemljom. Hrvatska je sedma u EU po udjelu obnovljive energije i osma u svijetu po provedbi Ciljeva održivog razvoja. Upravo s ove privilegirane pozicije, oblikovane kroz žrtvu, obnovu i uspješnu europsku integraciju, Hrvatska se suočava s izazovima s kojima se Europa danas suočava.

Europa uvozi 95 % svoje nafte, gotovo 90 % plina i dvije trećine ugljena: to nije samo pitanje klimatskih problema, već utječe i na suverenitet i otpornost. Istodobno, intenziviranje konkurencije između Sjedinjenih Država, Kine i Europe pretvara energiju u strateško pitanje. Zato energetska tranzicija nije samo ekološki imperativ, već i geopolitički. Europa mora uspostaviti čišći, učinkovitiji energetski sustav koji je manje ranjiv na vanjske pritiske. Moramo razvijati obnovljive izvore energije, primjenjivati nove tehnologije, modernizirati infrastrukturu i poboljšati energetsku učinkovitost. Otprilike trećina električne energije u Europi dolazi iz fosilnih goriva, četvrtina iz nuklearne energije, a nešto manje od polovice iz obnovljivih izvora.

Mješavina u Hrvatskoj je nešto uravnoteženija: 54 % obnovljiva energija, 26 % fosilna goriva i 20 % iz nuklearne elektrane Krško, smještene u Sloveniji, manje od 50 kilometara od mog ureda, a u vlasništvu je ravnopravno naših dviju zemalja. Hrvatska smatra nuklearnu energiju ključnom za dugoročnu sigurnost i dekarbonizaciju. Također pomno pratimo razvoj malih modularnih reaktora kao buduću opciju za Europu. Zahvaljujući svojoj infrastrukturi, Hrvatska podržava diverzifikaciju u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Naš Jadranski naftovod ključna je alternativa za zemlje bez izlaza na more u susjedstvu. Omogućuje nam opskrbu svim potrebama transporta nafte prema Srbiji i potpuno opskrbljuje rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj, bez ikakvih rizika ili tehničkih ograničenja. Izuzetak od sankcija koji su te zemlje tražile na razini Unije ili SAD-a nije potreban: ne postoji tehnička ili infrastrukturna prepreka za transport neruske nafte tim dvjema zemljama bez izlaza na more.

Europa se trenutno suočava sa sigurnosnim okruženjem koje nije bilo tako opasno od kraja Hladnog rata. Putin je pokrenuo šest velikih vojnih agresija od dolaska na vlast. Svi ovdje se sjećamo rata u Čečeniji, invazije na Gruziju tijekom francuskog predsjedanja Vijećem 2008. godine i ljetnih olimpijskih igara, nezakonite aneksije Krima, rata u Donbasu, intervencije u Siriji za podršku režimu Assada i, konačno, velike ofenzive protiv Ukrajine u veljači 2022. Osim svojih otvorenih vojnih agresija, Rusija je također bila izvor neprijateljskih i destabilizirajućih akcija diljem Europe i šire. Izvršavala je kibernetičke napade protiv Unije i SAD-a. Pokušala je i podržala državni udar u Crnoj Gori, što smo gotovo svi zaboravili, i sabotirala skladišta streljiva u Češkoj. Kroz svoje paravojne skupine, poticala je nestabilnost u Libiji, Srednjoafričkoj Republici, Maliju, Sudanu i, novije vrijeme — kroz Africa Corps — u Nigeru. Ove krize nisu izolirane: njihov slijed proizlazi iz namjerne strategije i teritorijalnog revizionizma koji odražava jedini i koherentan strateški cilj: srušiti međunarodni poredak temeljen na vladavini prava i zamijeniti ga svijetom kojim upravlja jedna sila.

U takvom svijetu granice se mogu mijenjati silom, a slabije države više se ne mogu osloniti na kolektivnu sigurnost ili princip da se teritorijalna osvajanja neće priznati. Potkopavanje tih temelja značilo bi uništavanje europske sigurnosne arhitekture koja je desetljećima sprječavala ratove i agresije. Bilo bi naivno vjerovati da invazija na Ukrajinu 2022. godine neće biti posljednji pokušaj prisilnog preuređenja granica.

Izvanredna otpornost Ukrajine herojska je. Gotovo četiri godine Ukrajinci se odupiru puno moćnijem agresoru, s izvanrednom hrabrošću i odlučnošću. Unatoč naporima Rusije, njezini napredci ostaju ograničeni, iako je ovo trebala biti „munjevita ratna akcija“. Posljednje dvije godine bojište se gotovo nije pomaklo. Nažalost, ljudski trošak rata je nepodnošljiv. Ukrajina je zapravo prva linija obrane Europe i ključno je da Unija nastavi pružati podršku. Ovo je ključni element debate koja se trenutno vodi na razini Unije, pred nadolazećim sastankom Europskog vijeća u Bruxellesu krajem mjeseca. Ako bi se eventualno postigao mirovni sporazum, morao bi biti prihvatljiv za Ukrajinu i uključivati dovoljno snažne sigurnosne garancije kako bi se spriječilo da Rusija nastavi rat nakon obnove svojih snaga. Europa također mora igrati središnju ulogu u svakom budućem sigurnosnom sporazumu: ne možemo biti isključeni iz odluka koje se tiču sigurnosne arhitekture našeg kontinenta.

U isto vrijeme, Rusija nastoji vratiti svoj međunarodni legitimitet, što je, po mom mišljenju, bio najvažniji strateški cilj Moskve posljednjih deset do dvanaest mjeseci: zagovarati ukidanje sankcija i promovirati svoju rehabilitaciju na međunarodnoj sceni, pretvarajući suradnju u unosne trgovinske ugovore. Sankcije ostaju jedan od najučinkovitijih alata za obuzdavanje ruske ratne mašinerije, a svako ublažavanje mora biti uvjetovano stvarnim i provjerljivim promjenama u ponašanju. Putin izdvaja oko 40 % saveznog proračuna — više od 10 % ukupnog BDP-a Rusije — za vojsku i širi sigurnosni aparat. Prema procjenama obavještajnih službi, Rusija godišnje proizvodi između 3 i 4,5 milijuna artiljerijskih granata, što je potencijalno tri puta više od ukupne proizvodnje Unije i SAD-a. Na papiru, njezina mornarica i zrakoplovstvo ne mogu se natjecati s NATO-om. No Moskva zadržava značajnu prednost: veliku, ratno iskusnu pješačku vojsku i brzo rastuću industriju dronova na koju se Europa mora prilagoditi.

Europa također mora poštovati svoje obveze glede izdvajanja za obranu. Hrvatska je utrostručila svoj obrambeni proračun u posljednjem desetljeću i ostaje predana dosezanju 2,5 % BDP-a do 2027. i 3 % do 2030. Poštivat ćemo obvezu postignutu na NATO samitu u Haagu od 5 % do 2035. Tijekom mog mandata odustali smo od određenih vojnih tehnologija istočnog podrijetla u korist zapadnih tehnologija: nabavili smo borbene avione Rafale iz Francuske, helikoptere Black Hawk i Kiowa Warrior iz SAD-a, transportere Bradley, Patria, dronove Bayraktar i drugu operativnu opremu. Trenutno, kroz inicijativu SAFE, nabavljamo tenkove Leopard, raketne sustave HIMARS i haubice CAESAR. Naša sljedeća investicija bit će u mornaricu. Jadransko more potpuno je unutar NATO-a: tehnički ne bi trebalo biti ugroženo. Hrvatskoj je privremeno dodijeljeno 1,7 milijardi eura u SAFE zajmovima, a vjerujemo da će nam to pomoći u postizanju ciljeva ulaganja u sljedeće dvije godine. Naša borbena avijacija sada je najmodernija — između Njemačke i Grčke.

Od idućeg siječnja provest ćemo obvezni dvomjesečni ubrzani vojni program obuke za sve mladiće starije od 19 godina. 2008., zbog priziva savjesti nekih mladih ljudi tada, Hrvatski sabor suspendirao je obvezni vojni rok. To znači da danas Hrvati mlađi od 35 godina, osim profesionalnih vojnika, imaju samo svoj mobitel kao oružje. Štoviše — ovo je važna točka, ali ne mislim da smo u tome sami — debata koju ćemo voditi o inovacijama i novim tehnologijama u kontekstu obrane morat će se snažno osloniti na iskustvo bojišta koje je Ukrajina stekla u protekle četiri nesretne godine.

U Hrvatskoj smatramo da je demografski izazov najodlučujući od svih. Naša društva stare, a radna snaga se smanjuje. Stope fertiliteta ostaju znatno ispod pragova zamjene generacija. Da bismo dostigli prag, potrebna je stopa fertiliteta od 2,1; međutim, prosjek Unije iznosio je samo 1,47 u 2022. To je trenutna stopa u Hrvatskoj, što znači da moja zemlja — mala zemlja — gubi grad od oko 20.000 stanovnika svake godine, kao da taj grad nikada nije ni postojao. Kada sam postao premijer u listopadu 2016., Europa je imala približno 450 milijuna stanovnika ako isključimo Ujedinjeno Kraljevstvo. Tada je afrički kontinent imao 1,25 milijardi stanovnika. U devet godina Afrika je dobila 300 milijuna stanovnika. Od 2025. do 2050., Europa će i dalje imati 450 milijuna stanovnika, kao 2016., dok će afrički kontinent imati 2,5 milijardi. Drugim riječima, u 34 godine afričko stanovništvo će se udvostručiti. Brojevi koje sam upravo naveo imat će posljedice na opću atmosferu, mentalitet i političke odluke koje će određene stranke s različitim ideologijama donositi u godinama koje dolaze. Hrvatska je 1991. imala 4,8 milijuna stanovnika; danas ima 3,8 milijuna.

Pokušavamo masivno ulagati u obiteljske politike — kroz pristupačno stanovanje, porezne mjere, podršku roditeljima… Više nego ikada prije pokušavamo svim tim mjerama usporiti negativan trend i možda ga potom polako preokrenuti. Stoga smo osmislili program posebno za demografsku revitalizaciju. Nakon godina ulaganja, pojavljuju se neki znakovi da se situacija poboljšava. No još je prerano za slavlje.

Zaista smo u odlučujućem trenutku u pogledu načina na koji nas partneri percipiraju globalno. Razvijanje naše strateške suverenosti ne znači napuštanje naše otvorenosti. To omogućuje Europi da ostane otvorena na vlastitim uvjetima, samouvjerena u svojoj sposobnosti da štiti svoje interese i brani svoje vrijednosti — i mislim da je to vrlo važno.

Zato je strateška autonomija relevantna za nas na mnogim razinama naših politika — bilo da se radi o obrani, pristupačnoj energiji, konkurentnoj i zelenoj industrijskoj bazi, svjetski vrhunskom istraživanju i inovacijama, otpornim lancima opskrbe i digitalnom prostoru temeljenom na europskim standardima. Ova dublja integracija smanjit će naše ovisnosti koje nas ponekad previše izlažu.

To radimo na nacionalnoj razini u svim područima politike. Stoga moramo biti dovoljno snažni da se oslonimo na sebe, ali i visoko integrirani kako bismo ostvarili temeljni europski princip: solidarnost među članicama i jačanje naše sposobnosti za obranu demokracije — kod kuće ili u svijetu. Trenutak koji nas očekuje ne bi trebao izazivati strah. Trebao bi probuditi našu odlučnost. Našu odlučnost da donosimo hrabre odluke, ulažemo u našu zajedničku budućnost i u potpunosti vjerujemo u potencijal Europe.

.

Priredio Romano Bolković