Bez Mjeseca i rasvjetnih

tijela te za potpuno oblačnog

neba noć je bezbojna boja. To je

boja crnine na pogrebima anonimnih

bića i bezuspješno liječenih alkoholičara.

.

U noći su sve boje iste.

Njihovo nepostojanje straši

osjetljive ljude. Noć je tiha. U

daljini samo zvuk teških šlepera s

bijelim brašnom. Ne postoji razlika

između urbanog i ruralnog.

Njih dvoje ne vide svoja lica.

Dodiruju ih svojim samoupravnim rukama.

Maštaju o jutru s prvim putrom zvanim

Trbušni Leptirić.

.

Nakon doručka gledaju boje.

Vodene boje podsjećaju ih

na nježnost prvog dodira.

Na nalet plime prekooceanskog

prijestupnika. Na živahno grickanje

slasti zaigranih vjeverica.

.

I danju traje noć. Ona je plodno tkivo u

mozgovima i predziđe predrasuda.

Kad algoritmi zapjevaju, a crvi zaplešu,

čovjek i stroj zajedno kroče prema Alfi

Centauri. U prvomajskom grahu Maksimira

i kodu peripatetičke šetnje do Vidikovca, na

Zemlji i u svemiru, ravnodušnost postaje

najjača emocija.