U suvremenim okolnostima, prema izvješćima koja prate stanje prava djece u Hrvatskoj (i zapadnom svijetu), bilježi se nivo samoozljeđivanja djece koji doseže zabrinjavajuću razinu. Govori se o tihoj epidemiji samoranjavanja. Smatra se kako, u nedostatku načina za iskazivanje unutarnje napetosti, dijete bira izraz u nesuicidalnoj auto-agresiji. Ono se grebe, reže, grize, udara ili pali.

Zanimljivo je kako je samozljeđivalački trend usporedan s pojavom tzv helikopter roditeljstva – hiper-protektivnih i suviše permisivnih očeva i majki čije je dijete omotano pamukom kako ne bi iskusilo ljutnju ili razočaranje u ograničavajućem svijetu. Oni štite od svake frustracijske zapreke. Trude se da nelagodna iskustva i izazovni zahtjevi okoline ne dopru do djeteta. Zato aktivno posreduju u njegovim kontaktima sa okolinom. Da ne doživi nezadovoljstvo, brane njegov uvid da u (nepoštenoj) sportskoj igri zasluženo gubi. Da se ne razočara, opravdavaju njegovo očigledno neznanje (nepotrebnog). Ispričavaju neotesanost prema (neuljudnim) odraslima. Opraštaju loše ponašanje prema (neodgojenim) vršnjacima. Ispunjavaju svaku želju svog ispravnog djeteta. Njegovim neodgodivim zahtjevima, šutke služe.

Pa ipak, dijete ostaje nesretno. U roditeljskom nedozvoljavanju da pogriješi (u svom postupku, procijeni ili namjeri) jer je za svog roditelja (prividno) uvijek u pravu, ono ostaje zatočeno u iluziji savršenstva. Bez mogućnosti da se emocionalno izrazi i doživi nužno razočaranje sobom i svijetom, ono (prinudno) smatra (i loše zaključuje) da ga roditelj voli (pa ga zato tako angažirano zastupa) upravo zbog njegove besprijekorne nepogrešivosti. Takvo dijete ne dozvoljava propust (uz samoozljeđivanje, raste i trend samo-opterećujuće razine dječjeg perfekcionizma). Svaku kritiku smatra znakom očitog neprijateljstva upućenog njegovoj izuzetnosti.

S druge strane, odrastao koji neumjereno štiti dijete, boji se vlastitih roditeljskih prijestupa. Zarobljava ga strah da će svojim postupkom (ili uzdržavanjem od njega) naljutiti dijete, i time ga razočarati. Smatra da se ljubav zaslužuje roditeljskom izvrsnošću i da ga dijete voli pod uvjetom da mu on bez-izuzetno ugađa. Zato helikopter roditelj prisvaja djetetove probleme kao svoje, a njegove osjećaje kao vlastite. Aktivno rješava dječje stvari. Skriven u odnosu, ne nameće djetetu nužna ograničenja jer mu je emocionalan nemir djeteta težak.

Prihvaćanje roditeljskog pristupa baziranog na fantaziji savršenstva onemogućuje iskren odnos. Dijete ograničeno prihvaća nužne zahtjeve vanjskog svijeta i okolina mu ostaje strana. Otežano stvara objektivnu sliku i o sebi samome. Teške osjećaje ne procesuira optimalno. Nemogućnost njihovog dijeljenja s ciljem prihvaćanja, udaljuje ga od autentičnog odnosa s roditeljem.

Tako (ne)usmjeravanom djetetu, period adolescencije osobito je zahtjevan. Izgradnja vlastitog identiteta uobičajeno traži otpor prema autoritetu kako bi se stvorio osoban odnos spram svijeta. Ugađajućim roditeljima, međutim, teško se prkosi. Na djetetovu bunu oni često odgovaraju nereaktivno, trudeći se da je niti ne primijete.

U nemogućnosti da (mladenačkom provokacijom) dopru do uključene komunikacije s roditeljima (i da izazovu na zainteresiranu, brižnu ljutnju primjerice, lošom ocjenom, povremenim buntovničkim pušenjem ili inatljivom probom alkohola), takva (usamljena) djeca bune se protiv sebe samih.

Glavni lik slikovnice Ja protiv sebe (Bezinović-Haydon, Tintor, 2024) upravo je takva djevojčica. Njoj smeta Ja u vlastitoj glavi. Željela bi odmor, od sebe. Potreban joj je odmak od vlastitosti. Koža joj je uska. Bivanje je žulja. Hoda ulicama i skriva se u hodnicma, ali Ja ju neumorno prati. Samo-prekorava se da prelako odustaje od nužnog samo-bijega.

Njezina tenzija je mračna. Ona jasno naznačuje težinu samo-neprijateljstva. Njen nemir usporediv je s emocionalnim preopterećenjem stvarne djece i veza njihovih iskustava je evidentna.

Slikovnica završava djevojčinim samo–zagrljajem. Dok pognuta veže cipelu ispred semafora, pomišlja da bi mogla biti nježnija prema sebi i zagrliti se. Kraj priče je dojmljiv, i doista tužan.

Svako je dijete naučeno spojiti vezice cipela u raspetljiv čvor uz strpljivost drugih.

Svako je dijete usvojilo semaforsku praksu uz one koji jasno poručuju kad se zaustaviti, a kad krenuti.

Neovisno o dobi, i unatoč njegovom povremenom odbijanju, djetetu je potrebna podrška iskrene i uključene (što ne znači površno ugađajuće) obitelji, vršnjaka i zajednice. Od pojave vlastitog unutarnjeg sabotera ono se štiti interesom i ljubavlju drugih. Unutarnjeg progonitelja na slobodnu akciju potiče upravo praznina ogoljene, usamljene, nutrine.

Iako djevojčica u procesu borbe same protiv sebe na posljetku ipak svoje Ja samo–pomoćno samo–podrži samo–zagrljajem, domišljata naslovnica slikovnice vizualno sugerira djetetovu (čovjekovu) samo–nedovoljnost. Djetetovu potrebu da se ogleda u licu zainteresiranog (iskreno uključenog) drugog dojmljivo ilustrira crtež s korica. Koncipiran je poput optičke varke koja, ovisno o promatranju, sugerira djetetovo ljutito vanjsko lice ili njegov tužan izraz usmjeren prema unutra. Ona jasno upućuje kako je djetetu potreban onaj koji ga vidi dalje od (nezadovoljne) vanjštine i spreman je doprijeti do njegove (unutrašnje) tuge. Umjesto (lažno) ugađajućeg i površnog poistovjećivanja s njime, djetetu je potreban osoban i autentičan (vanjski) opažaj (njegove nutrine). Istina je u cjelovitosti, a ona je neuhvatljiva u jednoj perspektivi. Da bi se spoznalo i razumjelo, djetetu je potreban par drukčijih, zainteresiranih očiju.

Umjesto pouzdanja u njegove samo-pomoćne strategije i umjesto dodvoravanja ili ignoriranja, potrebno se (ipak) iskreno zainteresirati za dijete. Svojom pričom slikovnica Ja protiv sebe navodi na preispitivanje dječje (bez-izborne) odluke da se ono, kao obiteljsko i društveno biće, samo–tješi. Svojom naslovnom ilustracijom ona ipak sugerira kako dijete još uvijek očekuje da ga važan drugi vidi i zagrljajem obrani od pada kako bi mu, pred crvenim svjetlom, strpljivo pomogao raspuštene vezice spojiti u vještu mašnu.