Za pretisak kultnog romana Pere Zlatara iz 1978. godine Šarmeri bez pokrića, što opisuje život slobodnog novinara i novinarstva iz dobrih starih vremena a koju je neki dan objavila nakladnička kuća ”Vedis”’biz Zagreba, napisao sam sljedeći pogovor:

Pustolovni roman Pere Zlatara ”Šarmeri bez pokrića” autentično je štivo o medijskom i estradnom životu i prilikama u vremenu tada prosperitetnog socijalizma za kojega se tvrdilo da ima ”ljudsko lice”. Zlatar ne piše o politici Centralnog ili bilo kojeg komiteta, ne bavi se svođenjem stvarnosti na crno bijelu matricu, niti misli da je to doba moguće sažeti u pitanjima nestanka kave na tržištu ili vožnje automobila zbog nestašice benzina u par-nepar mogu. Puno neposrednije i s bogatim osobnim svjedočenjima priča nam o novinarstvu i njegovim ”žrtvama”, o javnom otvaranju prije marginalnih i drugorazrednih tema za vladajuću sliku svijeta, pa u središte interesa stavlja motiv uspjeha koji se mjeri u jednom bitnom motivu – postati poznat!

Posve groteskno život nadahnut idealima svjetskog jet seta i vizije slave i popularnosti zahvaljujući Zlatarevom novinarstvu,kojeg su neki kasnije nazvali ”zlatarovština” (Zlatar je bio urednik ”Plavog vjesnika”, lista ”Studio” koji se bavio televizijom nekih i drugih novina iz tog vremena), postale su ubrzo okosnica laganog i dobrostojećeg medijskog i estradnog života koji se međusobno prožimao i nadopunjavao.

Na temelju tih životnih i profesionalnih iskustava Zlatar krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća piše ”Šarmere bez pokrića” naglašavajući u podnaslovu kako se ustvari radi o ”društvenoj kronici”. Knjigu je 1978. godine prvi put objavila zagrebačka ”Mladost” uklapajući je u izdanja koja su smatrana ”prozom u trapericama”. Opirući se problemskom intelektualizmu modernog romana, proza u trapericama bavi se društvenim marginalcima, stvarnim situacijama u kojima je pojedinac suprotstavljen ili nezainteresiran za tradicionalne vrijednosti i kulturu, pa baš poput Zlatara, nastoji stvoriti i promovirati vlastiti životni put. Novinarstvo su Zlatareve ”traperice”, životni stil maltene i svjetonazor, Ono je smješteno u zagrebački urbani život, a filozofski govor modernog romana zamjenjuje govor novina, ulice i jezični motivi mladih odnosno žargon i tuđice. ”Šarmeri bez pokrića” sjajno se uklapaju u tadašnji trend literature za mlade čije su okosnice bile Šoljanov ”Kratki izlet”, Majetićev ”Čangi off gotoff”’ ili Majdakov ”Kužiš stari moj”.

Za razliku od drugih, Zlatareva knjiga uistinu je kako podnaslov kaže – ”društven kronika” tadašnjeg estradnog i zabavnog života. To je svojevrsno romansirano i romantizirano svjedočanstvo o znanim i manje znanim ikonama popularne kulture od kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Za nekoga tko zna tadašnja kretanja i popularne priče, radi se o romanu s ključem, a za one koji nisu insajderski upućeni to je svejedno pitko i zabavno štivo iz kojega mogu mnogo saznati o tom vremenu. Budući da je Zlatar bio izvrstan i inovativan novinar ova knjiga je svojevrsna kruna njegovog novinarskog iskustva koje je bilo posve različito od tadašnjih glavnih medijskih interesa i njihova sadržaja, Zlatar se prvi u našem novinarstvu bavio šampionima lakih nota, životom i iskustvo lijepih žena koje su ulazile u javnost, kompetentnim sportašima koji su plijenili pažnju svojim rezultatima, dojmljivim glumcima, spikerima i televizijskim ličnostima. Otvorio je medijski prostor za prve, tada još sramežljive domaće Celebrityje i zvijezde.U šali je znao govoriti kako nikada neće prestati pisati, a zadnje bi mu bilo da, ako ništa drugo, piše jelovnike za hotel Galeb na Braču s kojeg potiče. Jelovnik nikada nismo dočekali, no ostalo su njegova sjećanja na pionirsko doba širenja novinarskih sloboda onkraj političkih pamfleta i partijskih direktiva. Pero Zlatar izbjegavao je ocrtane sheme i neduhovite dosjetke pa u tom kontekstu treba vidjeti i gotovo epigramski i ironični naslov ”Šarmeri bez pokrića”. Pisca očito ne zanimaju oni koji nisu u bili u stanju od sebe nešto dojmljivo napraviti, ali su se često ponašali kao da jesu. A napraviti nešto da bi se bilo zapažen, za Zlatara je veoma jednostavno. Već u samom uvodu to je prikazano u prešetavanju nove bunde na koncertu Arsena i Gabi u Lisinskom. Takvih je primjera mnogo. Šarmantno je biti svoj i viđen, zaiskriti u svijetu poznatih i slavnih ili živjeti okružen samosvojnim i lijepim ženama koje žele uspjet. Sve je sadržano u slavi ili odbačenosti, onako kako se mijenja svijet i njegove prilike. U tim prilikama Zlatar je izvrstan domaćin.
”Šarmeri bez pokrića” potaknuli su još neke autore na slične ”kronike”. Pri tome mislim na knjigu Marijana Sinkovića ”Mladost glupana” koju sam uredio, a izašla je početkom devedesetih. Za razliku od Zlatareve kronike, ova se više bavi seksualnim životom svog autora iako se u njoj također ispisuje preslika mitova i idola jednog bivšeg doba. Stara dobra vremena, kako god se to kome danas činilo, imala su svoje toponime gdje su se okupljali novinari, pisci, glumci, umjetnici, boemi, starlete, foto modeli i ljudi s ambicijama da budu postanu netko. U Zagrebu je to bio Kavkaz, kazališna kavana, jer su Vjesnikove redakcije do izgradnje nebodera na Savskoj ulici bile smještene u neposrednoj blizini. Iz te bogate osnove i kasnije kada su se novine odselile dalje nastaje čuveni ”Tabacco road” u donjem dijelu Masarykove ulice od Blata do Zdenca života. Zlatar je bio stalni abonent Kavkaza gdje su se okupljali gotovo svi viđeniji zagrebački novinari. U Beogradu takvo je mjesto bio Restoran ”Madera” nedaleko Takovske ulice gdje se nalazila Televizija Beograd. U ”Maderi”, koja je dobila ime zato što je jednom neko društvo s tog dalekog otoka donijelo pozamašne količine izvrsnog vina, zalazili su također novinari, glumci, nogometaši, pisci, umjetnici i boemi, pa se taj lokal i dan danas reklamira duhom beogradske boemštine. Zlatar je čak imao i iskaznicu neformalnog kluba ”Duha Madere”, kao i Tomislav Židak uostalom, U doba kad još nije bilo društvenih mreža, takva su mjesta ispunjavala ulogu medijskog sveznadara pa se tamo moglo čuti sve i svašta o svakomu i nikom. Ustvari, možda apsurdno, ali više smo se viđali u ”Maderi” nego u ”Kavkazu” gdje je Pero uvijek bio u potrazi za novim saznanjima ili potencijalnim ”zvijezdama”.

Naredale su se svakakve pojave koje bi zaiskrile u njegovim novinskim stupcima. Osim poznatih nogometaša, pjevača i glumaca nenadano bi se predstavili novi Tarzani izvježbani u seoskim dvorištima sokacima, rođaci Nikole Tesle iz mjesta koje su upravo dobila struju ali koji su svejedno imali ”genijalne” ideje,, il poneka zgodna i usamljena Brigitte Bardot gotovo sa svake plaže kojoj je u blizini bio neki bolji restoran. Novinarstvo kao je medijska ”sila” zahvaljujući Zlataru steklo je ”moć” da u jednoj po slovu partije diktiranoj javnosti otvore prostor za ljude koji su u nomenklaturi smatrani ”drugorazrednima” jer su bili umjetnici, pisci (škrabala), pjevači (zabavljači ili naprosto zanemarivi anonimci. Veoma slikovit slučaj takve medijske produkcije bilo je organiziranje natječaja za Miss Teen, kojeg je Zlatar organizirao kao urednik ”Plavog Vjesnika”.Finale tog izbora trebalo se održati u Esplanadi, a problem je bio u tome što je predsjednik Tito upravo u Esplanadi slavio novu godinu. Strukture su smatrale da bi takvo natjecanje na istom mjestu gdje se nalazi i Tito bilo krajnje neprijazno. Zlatar se snašao, pa je zamolio Ružu Pospiš da nazove legendarnog špijuna Stevu Krajačića i raspita se o tome da li bi predsjedniku takva manifestacija smetala. Tito je samo zamoli da njegova supruga Jovanka bude član žirija, pa je izbor za Miss Teen s veseljem održan. Tito i Jovanka su se fotografirali s pobjednicom za sve velike medije. Tako je Zlatar u toj prilici unatoč naizgled nerješivom problemu opet učinio nešto dobro i začepio usta dogmatima i cenzorima zabrinutima za medijske slobode.

Uvijek su kod nas postojale barem dvije stvarnost, povijesti i istine. Pero Zlatar u njegova pisanja pripadaju onoj boljoj tradiciji, kasnije uznapredovaloj u našem novinarstvu i pisanju. Kao takvog najbolje ga predstavljaju njegova djela, a posebno ”Šarmeri bez pokrića”

Marijan Grakalić