Često me iznenade pitanjem Što je dobra pjesma? Ili još više tvrdnjom: “Ovo je dobra pjesma” (vlastita) i potom polemikom, što dobru pjesmu čini ili ne čini takvom. Za mene, međutim, nema velike dvojbe: Dobra pjesma je mantra, Abrakadabra, “Šaljem svoju munju do smrti”, takvo nešto. Ona donosi nove riječi, nove slike i raspored, pomiče gabarite jezika ili u poznatom nalazi ritam, ljupkost, melodiju koja dira u srce. Dobra pjesma je aspirin protiv zaborava. To je stvorena kamata na koju se ne ubire porez, već jednom isplaćen u zadovoljstvu i podignutom samopoštovanju autora. Ili u čitateljskoj renti, koja će trajati dugo, do nove, stvorene dobre pjesme. To je ono bez žaljenja, bez “moglo je i bolje”. Ustvari, to je rukotvorena kaldejska kutijica, u kojoj je sačuvan ključić za onostrano, a obavija je zlatna vrpca metafore. Tko je pronađe, ne kazuje nikome i nikoga ne pita. Pjesmu složi, potpiše i u svijet pošalje

Cjelovitu i savršenu, spremnu za udaju, ukop, uskrsnuće ili za bilo što.

Evo vam jedne takve pjesme tu, dolje. Celanove. Cela nova.

Uzmite je kao mjerilo. (F. G.)

.

.

Čujem, sekira je procvala,

čujem, to mesto se ne može imenovati,

,

čujem, hleb koji ga gleda,

leči obešenoga,

hleb, koji mu je žena pekla

.

čujem, oni život zovu

jedinim pribežištem.