U kazalištu, Genet postavlja ogledalo koje ne da da se išta uljepša. “Sluškinje” nisu drama o dvije žene u kući. To je laboratorij klasne žudnje i mržnje, ritual imitacije moći, opsesija gospodstvom kao bolesti. “Balkon” nije politička alegorija nego stroj, mehanika reprezentacije koja proizvodi vlast kao kostim, policiju kao fantaziju, revolucionara kao fotografiju, publiku kao suučesnika. “Crnci” nisu tekst o rasizmu, nego kazalište o kazalištu: tko ima pravo na masku, tko ima pravo na ulogu, tko se od koga spašava imitacijom. I meni najdraži “Paravani”, monstruozna, namjerno neudobna drama koja razvaljuje našu potrebu da kolonijalno nasilje pretvorimo u urednu priču s poukom.

Genetova ljepota je opasna, jer dolazi s mjesta gdje je estetika zabranjena. On uzima ono što je nedostojno i daje mu stil. Njegovi likovi ne traže da ih razumijemo. Oni traže da priznamo svoj udio u poretku koji ih je stvorio.

Genet nikad nije, kao Beckett, postao spomenik avangarde, ostao je živa metoda. U vremenu kad se sve želi prevesti u stav, poruku, ispravnu stranu, Genet ostaje tvrdoglav. Ne zanima ga ispravnost nego istina kompromitacije.

Genet je jedan od rijetkih koji je političko shvatio kao pitanje tijela i pogleda, a ne parola. Njegova solidarnost nije salonska, pisao je iz blizine zatvora, iz blizine pobuna.

Sretan tvoj dan, Jeane!

Neka tvoj jezik i dalje bude skandal.