KAKVA ŠALA!

Ako potom stvarno dođe?
Ako u onom tačnom času

dok magla ili crna kiša
ili kako god bilo izmaglica smrdljiva crna mora

noći nad ravnicom vlage i ekonomskog širenja

arhipelag svečanih svjetala

sve gušći postaje prema centru
naročito na kinima, barovima, benzinskim pumpama
i zatim u srcu grada
maksimalna koncentracija svjetala
luksuza novca radosti poroka

ako u zgrade na salaše u zadruge

kroz iluzije i misterije,

on zaista dođe?

Neka opasna šala, eh?

Zato što kažu kažu ali
niko više ne vjeruje.
Vlasnik poznate prodavnice poklona

ne vjeruje u to, a dobrodušno se smije

sa mušterijama u vizon bundama

takođe trgovac igračkama

ohrabren izvanrednim razvojem
posla uprkos recesiji.

Ne vjeruje i to ni glava porodice
ni neženja ni oženjeni
ni stari stric ni kćerka

čak ni majka mada

djeci držeći ih u svom krilu

diktirala je pisma

sa jaslicama i pozlaćenim rubom listova

adresa Raj

bez poštanskih troškova, bez pomisli

na rizik od mistifikacije.

Čak ni Don Saverio
dobri župnik ne vjeruje u to

zapravo vjera nije dovoljna da se

ozbiljno shvati

ovo drevno praznovjerje.

U to ne vjeruju čak ni djeca

koja bi imala dovoljno naivnosti
volje za čudima, zamišljanjem

čudovišta, bajkama, ali
bješe tu onaj majčin

poseban osmijeh tako dvosmislen, a onda
se u njima prvi put rodi licemjernost, sa tipičnim

italijanskim strahom
da će neko smatrati da smo glupani.

Dakle čak ni oni ne vjeruju više
da u ponoć dvadeset

četvrtog, natovaren poklonima
umotanim u zlatne i srebrne papire
kroz veliko mahanja krilima
(biće i anđela, zar ne?)
Dijete Isus stiže.

Ako zaista dođe?
Šta ako se molitva, pismo, želja
iskazani ovako, više nego bilo šta drugo zabave radi,
ozbiljno shvate?

Šta ako se ostvari kraljevstvo bajki i
misterije? Šta ako se pored vatre
ujutro nađu darovi
lutka revolver voz
mače plišani medvjedić lav
koje niko od vas nije kupio?

Šta ako vaša divna vjera
u nauku i boginju razuma
završi u haosu?
S neoprostivom lakoćom
možda i previše smo tako vjerovali.

Šta ako stvarno dođe?
Tišina! O dijete Isuse,
molim te koračaj polako
prolazeći dnevnom sobom.

Jao tebi ako probudiš djecu
kakvoj katastrofi izložio bi nas
tako kulturne tako inteligentne
patentirane nevjerujuće
nas koji vjerujemo u ko zna šta
sa našim atomima sa našim raketama.
Ako si u stanju, Dijete, smiri se.

(1964)

S italijanskog preveo: Božidar Stanišić