
Llosino “Jarčevo slavlje” stajalo mi je nepročitano u biblioteci preko dva desetljeća, i dohvatila sam ga se u najmračnije doba godine, u vrijeme dok me tjednima muči gadna prehlada i jedva da izlazim iz kuće. Što ne govori ništa o knjizi, ali o mojim pogrešnim tajminzima da. Onkraj svega što se o romanu, priči o vladavini i ubojstvu najokrutnijeg u velikoj konkurenciji diktatora Srednje i Južne Amerike Rafaelu Truhillu, već može doznati uz pomoć Googla, meni je bio posebno zanimljiv dio teksta pisan iz pozicije njegovih atentatora, sedmorice muškaraca koji do pred posljednjih stotinjak stranica romana ne rade ništa osim što ga čekaju na cesti kojom u večernjim satima ima proći iz svoje gradske rezidencije u Santo Domingu (tada Ciudad Trujillu) prema sati pol udaljenom ljetovalištu u kojem ga čekaju, dobrovoljno ili prisilno, ljubavnice. Pozicija atentatora zanimljiva je po sebi, a dodatno je zanimljiva jer ih je sedam; premda je u samo ubojstvo neizravno uključeno na desetke, možda i stotina ili dvije ljudi, ovih sedam, od kojih će preživjeti svega dva, izvršitelji su, ljudi koji su mu osobno odlučili oduzeti život. Kako je “Jarčevo slavlje” faktografski dobrim dijelom vjerodostojan tekst, (“Što se nije dogodilo moglo se dogoditi”), motivi atentatora rekonstruirani su s njavećom mogućom naknadnom vjerodostojnošću. Ne postoji jedna “crvena linija”, jedan događaj, jedan zločin, jedna vrsta prekršaja koja ih je pokretala, nego je njihova motivacija bila različita, posve indivudualna: od osobne, ubojstva i javnog sramoćenja brata, do općenitije; Truhillovog odnosa prema “neposlušnim” svećenicima, koje je planirao pogubiti. Svaki čovjek, ili barem svaki atentator, ima vlastiti prag tolerancije, vlastitu predodžbu o tome kada nešto više nije dopustivo i mora biti zaustavljeno, pa makar ubojstvom. Opći neposluh, revolucije i ustanci ne nastaju zbog jednog razloga: događaju se kada ima mnogo ljudi, ili u svakom slučaju dovoljno, koji su kršenje određenih pravila doživjeli vrlo lično, i odbijaju dalje tolerirati postojeće stanje.
Slađana Bukovac: O romanu Maria Vargaasa Llose ”Jarčevo slavlje”
Ono što je interesantna pouka Llosinog romana, barem za one koji to ne znaju, jest da je diktatura invazivna bolest, vrsta raka, ona se ne zaustavlja smrću diktatora niti zbog te smrti nastaje demokracija i opći prosperitet. Smrt diktatora samo je nulta točka iz koje stvari mogu krenuti u bilo kojem smjeru, a najčešće kreću u lošem jer je društveno tkivo potpuno zahvaćeno diktaturom i treba ozdravljati generacijama, to se ne događa preko noći.
Knjigu nobelovca koji je umro u travnju ove godine sa španjolskog je prevela, i to rekla bih stvarno dobro (imam radare za loše prijevode), Tamara Horvat Kanjera, a ovo moje izdanje objavila je izdavačka kuća “Vuković i Runjić”.