Suvremen život u doba senzacionalizma zahtjeva uzbudljive vijesti neočekivanih sadržaja. Zbivanja je potrebno predimenzionirati kako bi se iznenađenje maksimaliziralo i doseglo efekt snebivanja. Vlada jasna potreba za adrenalinskim informacijama i pobuđujućim novostima. Uobičajenost je poistovjećena s točkom dosade. Umjesto bitnog i društveno relevantnog, traži se skandalozno. Podražaj mora biti intenzivan kako bi bio zamjetljiv. Zapaženi pojedinci i popularni događaji svojom nesvakidašnjošću moraju se istaknuti, izdignuti od prosjeka, izazvati pozornost različitošću i biti sasvim posebni.

U društvu političke korektnosti, lažne pristojnosti, nezainteresirane tolerancije i emotivno ekonomične ravnodušnosti, grupna kohezija postiže se metodom šoka. Populacija se emotivno zbližava i ugrupljuje društveno potaknutim emocijama intenzivnog nivoa. Traži se proizvodnja nevjerovatnog, neviđenog zbivanja. Medijski praćeni pojedinci spremni su na javne, impulzivno – intenzivne emocionalne izljeve. Odavanje osobnih tajni, otkrivanje privatnih momenata, jednako su poželjni kao i upiranje u tuđu intimnost. Komunikacijska nepristojnost i verbalne prostote društveno relevantnih aktera u prvom su medijskom planu. Traže se katastrofične situacije kako bi potakle grupnu katarzu.

U okruženju osobito je cijenjen apsurd. Čim je sadržaj nelogičniji, tim je interesantniji. Besmislica poziva na kolektivno buđenje.

U slikovnici Saturn na zimskom plivalištu Budućnost (Vendi Vernić, 2024) na zimskom kupalištu, odjeveni u kupače kostime, posjetioci relaksirano uživaju pod suncem. Odjednom se ispred njih, u vodu, spušta Saturn. Iako nenaviknuti na čuda, oni su iznenađeni, ali, uljuljani u svoju ugodu, ne i pretjerano uznemireni. Prate događaj sa zanimanjem. Dok više hine zabrinutost nego što je stvarno doživljavaju, situacija ih površno dotiče. Oni prate dramu poput publike iz gledališta, uključeno, ali distancirano.

Mirni kupači, očito navikli na razne distrakcijske budalaštine, promatraju još jednu u nizu. Oni ne razumiju Saturn kao svoj problem. Iako je situacija besmislena i uzrok takve van-pametne stvari je sasvim stran, ushićeni istraživači je ispituju, zadovoljni zbog prilike za mentalni egzibicionizam. Oni mjere neobičan problem. Moćni poduzetnici smišljaju oportuna, i slavna, rješenja. Uzrok smutnje najmanje ih brine, oni će je okrenuti u vlastitu korist. Vojska maršira opravdavajući politiku koja se trudi za zajednicu. Spremni su na napad mada nisu sigurni tko im je (ili što) neprijatelj.

A kupači strpljivo promatraju, i zabavljeni scenom, puštaju da situacija (poput Saturna) raste i da, naprosto, pluta svojim tokom. Čini se kako su čak i zadovoljni što im takva neuobičajenost ispunjava vrijeme i puni duh. Oni znaju da se situacija ne može shvatiti, a još manje riješiti. Koriste je zato da se zbliže izražavanjem mišljenja o njoj. Iako ništa ne razumiju, veselo ćaskaju jer u društvu u kojem svatko ima stav, znanje nije važno. Informiranost je ionako ometajući teret. Upućenost izaziva frustraciju. Logičnost remeti društveni program. Racionalnost je potrebno izbjeći jer kvari emocionalni naboj kojeg stvara nepoznato. Računa se na naknadnu pamet. U sadašnjosti, važno je samo da svatko govori što želi o problemu o kojem nitko ništa ne zna.

Na kraju priče, Saturn otpluta sam iako nitko ne zna ni zašto ni gdje. Kupači ponovno uživaju u vodi, u ugodi svog bestežinskog gibanja, razbibrižno okupirani prošlim okolnostima.

Iako priča završava auto-ironijskim odgovorom na Što smo danas naučili – Malo, a možda i ništa, ona jasno upućuje na nekolicinu istaknutih društvenih pitanja. Mogu li se u društvu medijskih skandala, promoviranja katastrofičnih teza, intimnih ispovijesti poznatih (koje neutraliziraju društvenu mijenu u korist deprivilegiranih jer i bogati plaču) i populariziranja govora koji u uobičajenim okolnostima predstavlja tabu, razaznati društveno relevantne situacije? Može li populacija ciljno usmjerena brćkanju u neopterećujućoj lagodnosti uopće prepoznati opterećenja svog doba? Razaznaje li stvarni problem od apsurdnog? Postoje li društvene snage koje će ispitati uzrok realnih teškoća, umjesto da se (samo-interesno) bave njenim posljedicama? Mogu li u aktualnom sada, pojedinci izloženi medijski potaknutom jakom emocionalnom naboju koji ih (kao neznance) povezuje u grupu, uopće racionalno zahvatiti moment svog življenja ? Razumiju li svoju društvenu poziciju? Podrazumijeva li budućnost (uronjena u svoj, novi promašaj koji ne razumije) napredak ili samo retrogradni uvid o manjkavoj sadašnjosti?

Priča ove slikovnice nagrađena je Ovcom u kutiji no, kako se čini, više u namjeri da dotakne odrasle nego da se približi djeci. Iako potiče promišljaj o društvenim prilikama, njena poruka, za dječje očekivanje, pretjerano je cinično malodušna. Daje uvid kako je teško išta učiniti za Budućnost. Čini se kako se danas ne može učiniti mnogo za sutra – budućnost je nezaustavljiv slijed novih nerazumljivih podbačaja i posljedično nepromišljenih odgovora na njih. Pojedinci koji u sada odbacuju kapacitet mišljenja u znanju (u korist emocionalne euforije koja zbližava grupu) dok istodobno poništavaju ideale prošlih vremena, prezirno se i rezignirano smiju budućnosti i, zabavljeni, ravnodušno prihvaćaju sadašnju igru svjesni da je svako društveno bolje sutra samo novi mit.