U članku pod naslovom „Kako je Fakultet političkih znanosti postao lijevi politički akter“ (objavljenom 22. prosinca 2025.), Žarko Ivković, kolumnist Večernjeg lista, pripisuje mi izjavu koju nikad nisam dao. Naime, tvrdi da sam izjavio da je „Hrvatska propali projekt“ i da je „i sama zamisao bila retardirana i nakaradna“, te me temeljem toga proziva da je takva izjava „svojstvena vulgarnom političkom agitatoru a ne politologu s titulom doktora znanosti“. Štoviše, tvrdi da imam „problema s razlikovanjem znanstvenog diskursa od političke pogrde“, te time „javno kompromitiram svoj akademski habitus“. Sve to služi da napadne Fakultet političkih znanosti kao „lijevog političkog aktera“, dovodeći u pitanje njegove standarde profesionalnosti i nepristranosti, tvrdeći da je „fakultet prešao granicu“. Glavni razlog je u tome što me nije sankcionirao zbog izjave koja nije moja. Ivković pita: „Zašto je FPZG Jovićeve ekstremno provokativne izjave prešutio?“.

Izjava koju sam ja navodno dao je zapravo izjava Pere Kvesića, ne moja. Ja sam je prenio – i to iz intervjua kojeg je Pero Kvesić dao upravo novini u kojoj je Ivković kolumnist i koja mu je objavila ovaj napad na mene i Fakultet političkih znanosti. Kvesić je, naime, to sve rekao u intervjuu kojeg je dao Nedžadu Haznadaru, a kojeg je Večernji list objavio 15. studenog 2020. Evo ga u cijelosti ovdje: https://www.vecernji.hr/…/pero-kvesic-kulturu…. Kao što je vidljivo, riječi koje se meni pripisuju nisu moje, nego Kvesićeve. Njega je novinar koji ga je intervjuirao pritom predstavio kao legendu, nepatvorenog intelektualca, filozofa izvorne ljevice. Što se mene tiče, sasvim točno.

Ja, dakle, niti sam rekao to što je rekao Kvesić, niti sam to objavio – to je učinio Večernji list. Ja sam pohvalio Haznadarov i Večernjakov intervju riječima „izvrstan intervju Pere Kvesića“, a potom sam napisao: „kaže“ i onda citirao dvije rečenice iz tog intervjua – one za koje sam smatrao da su najprovokativnije te će stoga biti pogodne da veći broj čitatelja pročita intervju. Postupio sam u skladu sa suvremenim marketinškim pravilima, pritom se držeći i akademskih jer sam jasno identificirao autora i izvor, te nije moglo biti nikakve sumnje da izjave nisu moje. Osim kod onih koji mi (zlo)namjerno pripisuju tuđe riječi, kako bi me mogli pozvati na odgovornost. Za što? Za prenošenje dijelova intervjua iz novine u kojoj su kolumnisti? Za pohvalu Peri Kvesiću i Večernjem listu zbog tog intervjua, u čijem uvodu i sam autor o Kvesiću govori sve najbolje?

Dakle, nisam ja objavio intervju s Kvesićem, nego Večernji list. Je li Ivkoviću palo na pamet da upita svog urednika i svoju novinu zašto su uopće objavili taj intervju – a u njemu tu Kvesićevu izjavu – kad ona, prema njegovom mišljenju (kad se meni pripiše), predstavlja uvredu, narušava ugled institucija i povjerenje, profesionalni habitus i pristojnost onoga koji ju je dao i onog koji ju je objavio? Hoće li sada pozvati svoje urednike na disciplinski postupak, npr. zbog „ideološke pristranosti“ koju pripisuje meni? Hoće li sada govoriti o „dvostrukim kriterijima“ – ili jedno vrijedi za izjavu koju objavi sam Večernji list a drugo za istu tu izjavu koju „objavim“ ja, prenoseći je iz Večernjeg lista, uz to hvaleći intervju objavljen u njegovim novinama?

Pritom, da iskoristim odmah priliku pa da citiram ovog puta svoju stvarnu „izjavu“ o tome što za mene čini dobar članak, dobru knjigu, pa i dobar intervju. O tome sam pisao u jednoj ranijoj polemici, kad me jedan drugi autor također pokušao difamirati pripisujući tuđe riječi meni. Tada sam napisao sljedeće: “Kad se o knjizi piše u akademskim časopisima (dakle, izvan ideoloških manipulacija i politizacija), međutim, centralno pitanje nije slažemo li se ili ne s nekim, nego – koliko je autor uvjerljiv u tome što tvrdi, nudi li nove činjenice i nove interpretacije, i uopće: kakav je doprinos koje to djelo daje daljnjoj raspravi. Knjiga nije dobra ili loša zato što se s njom slažemo ili ne slažemo, nego je dobra kad doprinosi daljnjoj akademskoj diskusiji, kad nam predstavlja nove činjenice ili novu interpretaciju poznatih činjenica.” (Citiram iz Večernjeg lista od 21. siječnja 2014., dakle otprije sada 11 godina, ovdje: https://www.vecernji.hr/…/odgovor-dejana-jovica… )

Kvesićev intervju nije knjiga, niti je tviter akademska institucija. Niti se slažem sa svime što je rekao, niti je to uopće samo po sebi važno (nije ni moguće, bez obzira koliko cijenim njega ili bilo koga drugog). No, u tom se intervjuu – za kojeg i danas držim da je izvrstan, te stoga odajem priznanje autoru Haznadaru i urednicima koji su ga objavili u Večernjem listu – dubinski i sasvim kvalificirano iznose zaključci nad kojima treba stati i zamisliti se, slagali se s njima ili ne. Nadam se da će i ova polemika biti razlog da to učini što veći broj naših ljudi – to više što Pero Kvesić, nažalost, više nije među nama.

Žao mi je što je Večernji list došao u situaciju da njihov kolumnist, difamirajući mene, zapravo na kraju difamira novinu u kojoj piše. Ne znam kako je u novinarskoj profesiji, ali u mojoj akademskoj bi „trpanje riječi u usta“ nekome tko ih nije izrekao bio ozbiljan profesionalni propust. Na Večernjem listu je da vidi hoće li ga sankcionirati – i kako.