Tekst Oswalda Spenglera „Pesimizam?“ iz 1921. godine valja pročitati iz perspektive suvremenosti kao važan prilog za razumijevanje onoga što je i danas obavijeno koprenom jednog začudnoga misticizma bezuvjetnoga napretka i razvitka kakav se prakticirao u znanstvenome evolucionizmu 19. stoljeća od Hegela do Darwina, bez obzira na sve bitne razlike u njihovu shvaćanju povijesti i života. Spengler je, naime, smatrao da njegov ciklički pogled na povijest, koji kulture vidi kao žive organizme (rođenje, rast, propadanje i smrt), nije pesimističan, već realističan prikaz neizbježnog povijesnoga procesa. Zbog toga je zauzeo stav “hrabroga pesimizma” (engl. brave pessimism), pozivajući Nijemce da prihvate svoju sudbinu i povijesni trenutak, a ne da se prepuste pasivnosti. Smatrao je usto da neograničeni optimizam tog doba, posebno liberalni optimizam, potvrđuje zapravo kukavičluk i samozadovoljstvo (engl. optimism is cowardice). Umjesto da oplakuje propast, Spengler je pozivao na aktivno sudjelovanje u oblikovanju budućnosti, čak i u kasnoj fazi zapadnjačke civilizacije, predviđajući uspon snažnih, autoritarnih vođa (cezarizam).

No, sve to nije izravno predmet ovog zapisa. Njegova je usmjerenost ponajprije vezana uz analogiju s našom vlastitom „duhovnom sudbinom“, budimo posve jasni, u ovom slučaju mojeg stava o suvremenosti koji se često u nemisaonih komentatora iz područja filozofije i sociologije, politologije i teorije umjetnosti određuje pozicijom „ekstremnoga kulturnog pesimizma“, s jedne strane, i zagovaratelja tehno-determinizma u smislu svojevrsne apsolutne fatalnosti vladavine tehnosfere. Suzdržat ću se u ovom prilogu od svojih postavki grosso modo o cjelini Spenglerove ideje povijesti koju ponajbolje ipak iskazuje njegovo monumentalno djelo u dva sveska Propast Zapada, jer to će biti razmotreno ekstenzivno i obuhvatno u jednoj studiji koja će nastojati pokazati zašto je ovaj anti-esencijalizam i anti-hegelijanstvo na tragu Nietzschea samo drugi oblik negativne povijesne eshatologije koji iz drevne metafizike Heraklita uzima pojmove sudbine, nužnosti, zaokreta i obrata u samoj ideji bezuvjetne ireverzibilnosti povijesnoga kretanja čovječanstva. Zato ću samo navesti neke kritičke prigovore njegovoj filozofiji koje su iznijeli austrijski pisci i mislioci od formata.

Robertu Musilu se nije nimalo svidio Spenglerov stil zbog “prelijevanja lirske nepreciznosti u kvadrate razuma”, vrlo uljudan način opisivanja dojma da je autor lutao i da se nije mogao kontrolirati. Kasniji čitatelj pronašao je nešto oštrije riječi kritike: “To što se ova latentno opsjednuta smrću filozofija propadanja opila samom sobom jedan je od mnogih upitnih aspekata Spenglerovog djela.” Filozofa povijesti Hermanna Lübbea iritirala je Spenglerova intelektualna “samoinflacija”, koja je eskalirala u grotesku kada ga je njegovo glavno djelo izbacilo iz sjenovite egzistencije povučenog ekscentrika u rang slavne osobe. Kao što je Egbert Klautke sumnjao, bilo bi pogrešno mjeriti važnost djela brojem njegovih kupaca: „Veliki uspjeh koji je Spenglerova „Morfologija svjetske povijesti“ postigla manje je posljedica uvjerljivosti njegovih ideja, a više privlačnog naslova njegovog magnum opusa, koji je sugestivnim sloganom uhvatio raspoloženje nakon poraza u svjetskome ratu za mnoge Nijemce, ali i u drugim europskim zemljama.“ Negativni komentari uvijek su pravi povod za dublje sagledavanje vlastita djela i to uzvratnom vatrom na njegovo posvemašnje nerazumijevanje.

2.

„Kada sam 1911. godine, pod dojmom Agadira, iznenada otkrio svoju “filozofiju”, plitki optimizam darvinističkoga doba ležao je nad europsko-američkim svijetom. Stoga sam, iz unutarnjega proturječja, naslovom svoje knjige nesvjesno ukazao na stranu razvoja koju nitko tada nije želio vidjeti. Kad bih danas morao birati, pokušao bih se s tim jednako plitkim pesimizmom pozabaviti drugačijom formulom. Ja sam posljednja osoba koja vjeruje da može suditi o povijesti jednim sloganom. Međutim, kada je riječ o “cilju čovječanstva”, ja sam temeljit i odlučan pesimist. Za mene je čovječanstvo zoološki entitet. Ne vidim nikakav napredak, nikakav cilj, nikakav put za čovječanstvo, osim u umovima zapadnih filistara napretka. Ne vidim čak ni duh, a još manje jedinstvo težnje, osjećaja i razumijevanja, u ovoj pukoj masi stanovništva. Smisleno usmjeravanje života prema cilju, jedinstvo duše, volje i iskustva, vidim samo u povijesti pojedinačnih kultura. To je nešto ograničeno i stvarno, ali sadrži ono što je bilo namjerom, što je postignuto i nove zadatke koji se ne sastoje od etičkih fraza i općenitosti, već od opipljivih povijesnih ciljeva. Svatko tko ovo naziva pesimizmom čini to iz krajnje svakodnevice svojeg idealističkoga hoda. Ovo je povijest kao seoski put kojim čovječanstvo tetura, uvijek u istome smjeru, uvijek s filozofskom floskulom na umu.“ (http://www.zeno.org/Philosophie/M/Spengler,+Oswald/Reden+und+Aufs%C3%A4tze/Pessimismus )

Vidite li zašto je francuski pisac Michel Houellebecq u govoru zahvale povodom dodjele nagrade „Oswald Spengler“ za njegovu književnost u istome tonu ljekovita ciničnoga stava protiv nove teodiceje svjetske povijesti kazao da je pitanje duhovne časti danas biti špenglerijancem. Sve se iščitava iz postavke kako je „biti pesimist“ nužno biti protiv sumnjivih „ciljeva čovječanstva“, jer je sam pojam ove kolektivne fikcije prosvjetititeljstva ništa drugo negoli „zoološki entitet“. Inače, sam će autor Propasti Zapada u svojim knjigama često rabiti u raznim prigodama i kontekstima pojam „zoologije“ ne kao biologijske znanosti, već kao karikature društveno-političkih zloporaba evolucionizma. Ono bestijalno i životinjski instinktivno povezuje se uvijek s „primitivizmom“, pa umjesto da čovječanstvo kao „kolektivni subjekt“ ljudske povijesti ima pozitivno značenje svagda usmjereno spram nadolazeće budućnosti samousavršavanja u etičkim vrlinama i zahtjevima mudrosti, sve se preokreće u ono što je suprotnost bezuvjetnome optimizmu Leibnizova tipa mišljenja. Ako nema „cilja čovječanstva“, ako usto nema ni „svrhe“, što je onda razumno pretpostaviti osim da Spengler odriče povijesti ideju „napretka“ i „razvitka“ u smjeru nužnosti nečega što nazivamo modernim progresizmom.

Nije li, međutim, proturječno odricati od sebe pojam pesimizma kako to čini Spengler da bi ustvrdio da je riječ o „realizmu“ uvida u povijesne procese te istodobno tvrditi da sam iskazuje pesimizam spram „ciljeva“ svjetske povijesti kao bezuvjetnoga napretka i boljitka tog sablasnoga pojma čovječanstva? Kako valja razumjeti koji to pojam pesimizma ima u vidu Spengler ako je poznato da je jedina autentična filozofija koja pretpostavlja pesimizam u modernosti ona Schopenhauerova s etičkim kvijetizmom kao posljednjom konzekvencijom njegova djela Svijet kao volja i predstava? Pritom ne smijemo smetnuti s uma da upravo Nietzsche kritički prigovara svojem učitelju kao što je Schopenhauer da nije shvati bit grčke umjetnosti koja ne zagovara nikakav pesimizam zbog ideje sudbine i nužnosti, već pokazuje da je vedrina prihvaćanja amor fati upravo, rekao bi Miguel de Unamuno, tragično osjećanje života.

Čini se da je Spengler onaj mislilac krize i dekadencije zapadnjačke civilizacije koji iza pojma pesimizma ne razabire nikakvu apriornu i esencijalističku samoodređenost od iskona do danas. Tada bi bilo samorazumljivo kazati da je pesimizam moderni pojam pishološko-svjetonazornoga odnosa spram ideje povijesti koja uvijek mora počivati na razlici norme i fakticiteta, ideje i realiteta. A to zapravo znači da je stvar pesimizma ono što pripada kontekstu, jer vidimo da Spengler očito ovaj pojam preuzima iz nasljeđa metafizike i uzima ga kao sinonim za kritiku stvarnosti koju prosvjetiteljske doktrine i političko-ideologijski pokreti naprednjaštva od liberalizma, socijalizma do kršćanstva i njihovih varijacija uzimaju iz vlastitih fikcija i iluzija, a ne onakvom kakva „stvarno“ jest. Njemački povjesničar kulture i civilizacije Alexander Demandt zacijelo je u pravu kad u svojoj analizi tvrdi kako je Oswald Spengler onaj mislilac koji je baštinio ideju obrata metafizike povijesti začete još u doba njemačke romantike ali ne da bi zabrazdio u bezglavost bilo kakvoga „biologizma“, već da bi iskazao posve drukčiji duhovni senzibilitet spram odnosa modernosti i tradicije negoli je to ono što se gotovo militantno određuje vjernošću kultu progresizma.

„Spenglerova kulturna morfologija nije biologizam. Njegove kulture su “viši” organizmi koji, u “uzvišenoj besciljnosti”, ispunjavaju zakon po kojem su nastali. Oni klijaju, cvjetaju i propadaju ili se učvršćuju samo u figurativnom, metaforičkom smislu, kao što je pretpostavio za egipatsku kulturu nakon vremena Ramzesa, za antičku kulturu nakon Augusta i za zapadnu kulturu nakon doba svjetskih ratova. Spengler oštro kritizira stvarnu povijesnu biologiju temeljenu na darvinističkim principima. Svaki značaj biološke rase za povijest kategorički se odbacuje.“ (Alexander Demandt, „Spenglers Untergang“, https://www.welt.de/print-welt/article568989/Spenglers-Untergang.html )

Ovaj prezir „biologizma“ posebno će naglašavati Martin Heidegger kao svoj misaoni i životni credo osobito u tzv. Crnim bilježnicama u kojima zapisuje u formi aforizma i refleksivnoga dnevnika misli o geopolitičkim i duhovnim konzekvencijama vlastita filozofijskoga mišljenja. Može se reći sintetički sljedeće. Iako kulturni pesimizam nije jedinstveno njemački fenomen, ima posebnu tradiciju u zemljama njemačkog govornoga područja. Pesimistička filozofija Arthura Schopenhauera, koju je mladi Nietzsche u početku prihvatio, a Richard Wagner glazbeno interpretirao kao misticizam propasti, oblikovala je građanski pogled 19. stoljeća. Taj pesimizam je reakcija na udaljeniji, pozitivniji osjećaj optimizma, koji je, putem Hegelove dijalektike usmjerene na budućnost, također krenuo drugačijim putem u marksizam. Iz svega postaje bjelodano da pesimizam nema svoju autonomnost bez odnosa s optimizmom i njegovim različitim imperativima. Uvijek je posrijedi reakcija na ono što je već uspostavljeno kao dogma i kanon mišljenja i psihološke strukture masovne svijesti u zbiljskome svijetu borbe svjetonazora.

3.

Tako je i sa Spenglerovim pesimizmom kao kritikom zapadnjačkoga pojma linearnosti povijesti koji inače otpočinje s kršćanstvom i sv. Aurelijem Augustinom, a svi će moderni pokreti i ideologije od liberalizma do socijalizma samo sekularizirati ovaj primarno eshatologijski „projekt“ povijesnoga mesijanizma s čitavim repertoarem različitih „ciljeva“ i „svrha“ povijesnoga progresizma. No, iz kulturnoga pesimizma nije nužno shvaćanje pomirenja s onim pojmom sudbine koja se povezuje uz kvijetizam i fatalizam. Zato nakon Nietzschea nije više moguće govoriti o obratu u biti metafizike bez prevrednovanja pojma ressentimenta koji sa sobom nosi svekoliku odmazdu i osvetu spram subjekata povijesnoga progresizma, jer ništa se u svijetu ne događa bez radikalne borbenosti i svojevrsnoga „fanatizma“ ljudske želje za priznanjem vlastitosti i sebstva. Evo, kako sam Spengler u eseju o pesimizmu iz 1921. godine objašnjava svoju duhovnu poziciju.

„Ne, nisam pesimist. Pesimizam znači ne vidjeti više zadataka. Vidim toliko toga još neriješenog da se bojim da će nam nedostajati i vremena i ljudi da se s njima uhvatimo u koštac. Praktična strana fizike i kemije nije se ni približila granicama svojih mogućnosti. Tehnologija je još uvijek dosegla svoj vrhunac u gotovo svakom području. Jedna od velikih dužnosti modernih klasičnih studija jest konačno konstruirati sliku antike iz bezbrojnih pojedinačnih nalaza, sliku sposobnu otkloniti klasicistički pogled, s njegovim pozivom na idealističko lutanje, iz mašte naših obrazovanih ljudi. Nigdje ne postoji bolji način da se nauči kako svijet doista funkcionira i kako su kroz povijest romantizam i apstraktni ideali bili razbijeni stvarnošću. Stvari bi za nas bile drugačije da smo tijekom školskih godina učili više Tukidida nego Homerovih stihova.“ (http://www.zeno.org/Philosophie/M/Spengler,+Oswald/Reden+und+Aufs%C3%A4tze/Pessimismus)

Stvari idu svojim tijekom kao što misli bez napasti vlastite propasti ukazuju da su oba povijesno-filozofijska shvaćanja, i ona cikličnosti i ona linearnosti, grčko-ničeanska i kršćansko-augustinovska, zapravo samo dva puta u ono što nije više isto, već se pokazuje u svojoj singularnosti događajem koji nadilazi sve ontologijske razlike. Spengler otklanja, dakle, jednoznačno da bi pripadao nekom samookrivljavanju i kvijetizmu poraženih jer ne vjeruje da iza povijesnoga kretanja postoji neka objavljena svrha i cilj povijesti. Ova sumnja, međutim, u obznanjeni plan teologijsko-metafizičke providnosti ne znači da bi pristao uz postavku da je put istine u nadležnosti znanstvenika i znanosti. I u tome se vidi ničeanski trag utemeljenja drukčijeg puta od onog koji je doveo do propasti Zapada. Bez umjetnosti i bez politike sve se svodi na tehničku konstrukciju povijesti kao hoda spram apsolutne nužnosti koja se razotkriva kao mesijanski cilj vladavine vječne pravednosti, slobode i ljudske sreće.

No, kao što u biti umjetnosti leži stvaralaštvo beskonačnoga postajanja svijeta, tako je u politici riječ o vječnoj borbi za ovladavanjem i svladavanjem Drugoga (teritorija, subjekta, ideja) kao prostora i vremena za realizaciju faustovskoga načela duhovne moći kulture koja nikad ne može biti ni optimizan ni pesimizam. Jednostavno, treba iznova čitati Tukidida i njegove zbiljske povijesti, a Homera prepustiti tišini zamračene knjižnice i njezinoj vječnoj prašini što se skuplja na policama s kojih se naziru svici prvih izdanja Ilijade i Odiseje kao imaginarija utvara i mramornih mitskih heroja.