Često me pitaju o pisanju, razlozima i smislu pisanja. Ostajem zatečena. Najprije stoga, što ne znam zašto drugi pišu, ne mogu uvijek proniknuti njihove razloge, ako su dublji od onoga “da ostavim trag”, “da se čuje i moj glas”, “da me prizna skupina sličnih kojoj pripadam”. Meni su to prilično tanki argumenti, u kojima se nakon 50 godina književne prakse teško nalazim. Isto tako, labilno mi je objašnjenje “pišem iz /od srca”, jer ako uzmemo da je u toj metonimije srce središte sveukupnih osjećaja, ispada da čovjek ne može uspostaviti razboritu, tehničku i operativnu kontrolu nad osjećajima, pa kompulzivno zapisuje, vjerujući da je sve to nekakva lirika, nekakva “poezija”, što zapravo ne stoji. Bez alata nema zanata, bez zanata nema kandidata. Ljuljačka diletantizma i amaterizma radi neprestano, po inerciji i proizvodnja teče. Daleko od poezije, daleko od “vrha jezičnosti” i pjene na valu jednog Hokusaija.

Nekako i je prilično blizak Ujević: “Puca, u ognju, naša glava, / a oči tonu u snu i stravi; / jer nama treba iskustava, / i ne marimo biti zdravi”. Treba se zaraziti poezijom, bolovati poetske ognjice i vrućice, primati “transfuzije” od krepkih tuđih stihova, od jezika raznih, ezoterije, mistike, glazbe, slikarstva, rituala, od filozofije, etike, estetike, od gole i grube stvarnosti, pa do točke gdje nas “krizma ulje nadrealizma”. Da, čitavo vrijeme, da ne zaboravimo, valja biti blizu Prirode, učiti od nje, nadahnjivati se njome i priznati joj nenadmašnost u svemu. Treba uložiti kožu, ma koliko to patetično zvučalo, trčati maratone, roniti na dah, sumnjati u sve, opreznim okom gledati na “svidljivost”, odricati se svojih dometa, biti kapriciozan, iskušavati novo, bacati rukavicu, odgovarati na izazove i samom sebi dokazati da neizrazivo/ neizrecivo ne postoji, sve dok nas služi duh i stvaralačka volja.

Smisao svega toga jest da poezija postane svome autoru način života, da ne prođu dani u kojima je nema, u tragovima, u okrajcima, u dovikivanju s duhovima biblioteke ili u cjelovitim ostvarajima. Zakučasta objašnjavanja “što je čovjek tom pjesmom želio reći”, znače da pjesma nije uspjela, budući da je ona ključ za razumijevanje sebe i svega ostaloga. Veliki planovi i pompozne najave ne znače ništa, dok se ne zapiše stih ili rečenica koja nekome oduzme dah. Takva, da je taj poželi za epitaf, da je tetovira nevidljivom tintom na kožu, da je nekome preda kao ljubavni dar, da njome potpiše oporuku. Možda će je, kao Rimbaud, naći prije tridesete, ili će čekati do devedesete, a pronaći će je nekakav “nestvarni mladić”, proučavajući književnu ostavštinu. Svejedno. Bitno je samo da postoji.

Završila sam projekt “100 SPAŠENIH DANA”, koji će se pretočiti u grafičko-poetsku mapu, s manjim opsegom i strogim odabirom listova. Meni je (pored tri objavljene knjige, prijevoda romana na makedonski, knjige dorađenih putopisa, deset uglazbljenih pjesama i dvadesetak nastupa) zapravo ta mapa “spasila godinu”. izašla sam iz zagušljivog i dugog tunela punog zamki, briga, prevare, razočaranja, tmaste atmosfere, i listam tu malu kupusaru, sretna poput lemura na Madagaskaru, dok zorom pjeva pozdrav Suncu. Čekam da se slegnu blagdanski supstrati na sve strane i znam već da ću započeti novu trku. Još sto crteža, sto zapisa, u centralnoj matici, a ono što bude u pritocima, neka je dobrodošlo. Imam i pomoćnu crtaću ruku, znam da će zamisao uspjeti. Ima volje i dana za megdana.

Da, i ono najvažnije: Ima radosti, zbog koje čovjek ne osjeća krivnju, kajanje, potrebu za isprikom što mu je bilo lijepo, već kao gospodar riječi, uživa u njihovoj podatnosti i zapisuje ne bez oholosti: ” Oblaci šire groznice. Ja imam u sebi munja”. (Ujević) . Znamo, naime, da nećemo spaliti nikoga, već će od iskre nastati Ignis festivus u čast poezije, koja je sebi svrhom i smislom, a svome stvaratelju razlogom postojanja.

.

29. prosinca 2025.

Flora Green

Ilustracijaa: Listovi iz mape STO SPAŠENIH DANA, 2025.