pišem Vam na Vaš datum, na ovoj maglovitoj, hladnoj i točnoj crti u kalendaru koja se pravi da je životna administracija, skretanje u ono veliko Ništa, a nama živima je zasjeda. Vi biste se nasmijali ovom sitnom ritualu, toj potrebi da Vas “obilježimo”, kao da ste Vi ikad pristali biti etiketa, komemoracija, bronca. A navikao sam se, svaki out kad dodjem u naš grad prošetati do bronce na ulazu u Tuškanac i porazgovarati s Vama. Vi se, nama Hrvatima, dragi Krleža, vraćate kao neugodan zvuk u hodniku institucije, u parlamentu na Markovom trgu kojeg su nam zatvorili, kao zveket pribora u novobogataškom salonu koji glumi sklad, kao rečenica koja zapne u grlu onima što su navikli govoriti glatko.

Neću Vam pisati o svojoj vjernosti. Vjernost je, kod nas, često samo drugi naziv za strah. Pisat ću Vam o putu. O tome kako sam Vas, s Vašim likovima, Vašim noževima, škarama, ružama, i onim ljupkim poljskim cvijećem, i Vašim svilenim zavjesama, i crvenim barjacima, nosio kroz nacionalne kazališne kuće kao što se nosi tajni dokaz, kao kompromitirajuće ljubavno pismo, kao politički dokument koji ne bi smio biti u opticaju, a ipak je, i kruži, i širi se, i kad ga jednom pročitate, više ne možete mirno spavati.

Režirao sam Vašu Gospodu Glembajeve u Vilniusu, u Ljubljani, u Sofiji. Tri grada, tri publike, tri različite navike poricanja, a ista kuća. Vaša kuća nije kuća, to je mehanizam koji proizvodi pristojnost kao dim, a dim skriva trag krvi. U Vilniusu, Vaša gospoda su mi izgledala kao europska disciplina s licem ispod maske, ledena baltička finoća koja se hrani šutnjom. Zavolio sam grad kroz koji ste prošli na putu za Rusiju, otmjen, s najljepšim grobljima na svijetu, tajanstvenim Sveučilištem. U Ljubljani, Vaša se kuća sklopila kao privatna anatomija, obiteljski oltar na kojem se obavlja misa krivnje. Ljubljana je mjesto kojeg ste toliko voljeli, samo stotinu kilometara zapadnije, Bela i vi ste odlazili Vidmaru na ljekovite odmore, razgovore koji liječe zagrebačku samoću. U Sofiji, kazališna je kuća kao ova naša zagrebačka, gradili su je Fellner i Helmer, tu su Vas igrali još 1947., a o Vama je glase širila draga Vesna Parun. Režirajući Glembajeve, obilazio sam taj trakijski teatar, tu kao da se svaki komad namještaja sjeća nekog preimenovanja, nekog režima, neke smjene zastava, a sve je ostalo isto, novac, pohlepa, poniženje, laž. Svugdje ista Vaša hladna istina, građanski moral nije etika, nego scenografija. U Sofiji demonstracije za pravdu, protiv bahate bogaštije.

A Zagreb, Vaš Zagreb, gdje se s Vama uvijek vodi poseban rat: rat oko toga čiji ste, i na što nas obavezujete. Zagreb koji se zadnjih dana peče na ludilu onog našeg horvatskog badnjaka, na njemu bi spaljivali ljude, ali on se ne da, Vama zahvaljujući, razum se provuče kroz ušicu igle i pobijedi tamu. Režirao sam kod nas, dragi Krleža Agoniju, Vučjaka i Areteja. I shvatio sam, onako kako se shvaća tek kad nešto proðe, da Vi uopće ne pišete “drame o ljudima”, nego drame o mehanizmima koji ljudi postaju kad pristanu na svoje uloge.

Agonija mi je bila lekcija o ljubavi kao državi. Ne o ljubavi kao romanu, nego kao tribunalu. Dvoje, troje, uvijek neki svjedok u sobi, uvijek neka presuda u zraku. Kako se ljudi drže za svoje rane, kako od patnje naprave identitet, kako u intimi glume cijelu strukturu društva: moć, ucjenu, glatke rečenice koje su teške batine. U Vašoj Agoniji nema sentimentalnosti, i to je Vaša okrutna nježnost. Vi ne lažete da će ljubav spasiti. Vi ste pokazali kako ljubav može biti način da se čovjek kazni.

Vučjak je krajnost našeg hrvatskog pakla, blato koje nije samo blato nego sistem kojeg ponavljamo, iz kojeg ne možemo izvući kotače i naši konji crkavaju na pustopolju. Provincija naša proizvodi brutalnosti. Vratio sam se s njim na scenu kao da se vraćam na mjesto zločina, i vidio sam ono što Vi uvijek vidite, da bijeda nije moralna kategorija, nego ekonomija, da poniženi ne postaju automatski dobri, da se nasilje ovdje prenosi kao nasljedstvo. Vučjak povratak razotkriva kao iluziju, a dom naš kao veliku prevaru. Čovjek dođe tražiti smisao, a nađe hijerarhiju šutnje.

Aretej me progonio kao pitanje koje nema čist odgovor. Liječnik. Etika. Djelovanje. U Vašoj drami, liječenje je već politika, a politika je uvijek operacija na tuđem tijelu. Pitao sam se, gospodine Krleža, jesam li i ja, kao redatelj, neka vrsta liječnika s previše uvjerenja, s premalo znanja, s previše odgovornosti. Jer Vi nikad ne dopuštate da se čovjek utješi vlastitim dobrim namjerama. Vi stalno gurate prst u to mjesto gdje se dobro prevrne u dominaciju, gdje se istina zalijepi za moć.

U Podgorici sam, bješe već dosta od toga, režirao Vašeg Kristofora Kolumba. I to nije bila povijesna priča nego nerv. Kolumbo nije čovjek koji “otkriva”, nego čovjek koji imenuje kako bi posjedovao. Europa je u toj figuri Vaša opsesija, ali ne kao kulturna nadmoć, nego kao fantazma, kao libido civilizacije, kao želja koja se maskira u znanost, u misiju, u napredak. Vaš Kolumbo nije samo osuda jednog vremena nego dijagnoza našeg, kako ideja postaje alibi, kako uvjerenje postaje nasilje, kako vizija postaje opravdanje za tuđe poništenje.

A onda Kraljevo. Oslo i Abidjan. To Vam moram posebno napisati, jer tu sam, čini mi se, najviše razumio Vašu grohotnu, očajničku dramaturgiju. Kraljevo nije komad, to je naša noć. To je karneval našeg grada u kojem se ljudi razotkrivaju kao masa, kao stroj. Mi smo purgerska gomila bogatih i siromašnih, samoubojica i kurvi, domoljuba i snagatora, naša gomila se smije dok se svijet raspada. U Oslu, u skandinavskoj pristojnosti, Kraljevo je djelovalo kao pukotina u snježnoj slici, kao dokaz da ni blagostanje ne briše potisnuto, samo ga bolje odijeva. U Abidjanu je dobilo drugu težinu, tamo u crnoj Africi, je Europa, kroz Vaš tekst, odjednom stajala gola. Ne kao ljepotica koji promatra, nego kao djevojka koja se razotkriva pred crnim divom. Tamo se Vaša groteska više nije mogla čitati kao naša lokalna ludnica, nego kao slika civilizacije koja je gradila svoje salone na tuđim tijelima, na tuđim dijamantima, kakaovcima, slonovači, na tuđoj šutnji.

Zato Vam, dragi Krleža, ne pišem da Vam se zahvalim. Zahvala je mala riječ, a Vi ne volite male riječi. Pišem da Vam prijavim stanje. Da Vam kažem da Vaši tekstovi i dalje rade kao eksploziv u srcu institucije. Svaka od tih kuća, svaki od tih ansambala, svaka od tih publika, pokušava od kazališta napraviti aparat smirenja, aparat identiteta, aparat lijepog osjećaja da smo “na pravoj strani povijesti”. A Vi ste, uvijek iznova, onaj neugodni dokaz da prava strana povijesti ne postoji, da postoji samo odgovornost, i da je odgovornost najneugodnija riječ jer ne dopušta udobnost.

I još nešto, Vi niste pisac “naših” trauma, nego pisac mehanizma traume. Onog ponavljanja koje se vraća u salonu i u blatu, u intimnom i u državnom, u vjeri i u kapitalu, u ljubavi i u ratu. Vi ste pisac točke u kojoj kultura prestane glumiti nevinost. A ja sam, noseći Vas od Vilniusa do Zagreba, od Ljubljane do Sofije, od Podgorice do Osla i Abidjana, pokušavao samo jedno, da taj trenutak prestanka glume bude vidljiv, da se čuje, da publika osjeti kako pod nogama odjednom nema tepiha nego je samo črna zemlja.

Da završim u Vašem tonu, koliko ga mogu posuditi bez da se osramotim: ako sam Vam išta vjerno služio, onda je to ova Vaša stara, omražena, nepopravljiva istina: da je civilizacija često samo najskuplji kostim barbarstva. I da kazalište, ako već mora biti institucija, mora biti i sabotaža vlastite institucije.

Na Vaš datum, s Vašim nemirom,

.

Ivica Buljan