Davno, davno, ali nekako u ovo vrijeme za stolom u Francuskoj sedam u Klubu književnika na Dorćolu usred stare Prestolnice autor Beleški jedne Ane (Dnevnik jedne Ane) kad su ga pitali gdje će za Novu godinu, odgovorio je: doček Nove godine je za amatere – za one koji nikada nisu osvanuli u kafani… Za ljude koji veruju da se život resetuje u ponoć, uz konfete od kineske plastike i šampanjac koji je hladan samo zato što je stajao na terasi…

Od tada sam prešao u profesionalce, a koliko Novih godina brojim mogu hladno reći da sam veteran…

Amaterima je potrebna posebna noć, poseban datum, posebna garderoba i unaprijed rezerviran stol, da bi se „ludo proveli“… Oni planiraju sreću u Excel tabelama i misle da je vrhunac hedonizma kad DJ pusti istu plejlistu kao prošle tri godine, samo malo glasnije…

Amateri bjesomučno, više bijesno nego mučno,troše kao da je smak svijeta zakazan u ponoć… Kao da sutra neće postojati, kao da kruh više neće izlaziti iz pekare, (istina uglavom dolazi zamrznut iz Poljske) pa se kupuje, trpa i razmeće – flaše koje se ne vole, garderoba u kojoj se ne diše i osmijesi na rate… Cijene skaču, razum pada, kartice se provlače sa osjećajem herojstva, jer šta je Nova godina ako se ne uđe u nju bar malo finansijski osakaćen…

Za jednu noć se troši kao za tri mjeseca života, ali nema veze – život ionako „počinje od prvog“. Prvog januara, kad stigne mamurluk, minus na računu i ona tiha panika uz kavu: šta mi je ovo trebalo? Ali nema kajanja, jer Instagram pamti samo svjetla, čaše i „najbolja noć ikad“…

Kruna tog civilizacijskog rituala je doček na trgovima čijeg se starog imena samo rijetki sjećaju, ali zato nastupaju stari bendovi i stare i nove porno pjevačice dovedeni za cifre od kojih bi se mogla zakrpati bar jedna rupa u asfaltu ili više njih… Ali ne – prioritet je da neko na trgu, uz minus i plastično vino, sluša kako se krešti u mikrofon kao da se doziva helikopter za evakuaciju sa Titanika… Bendovi koji „razvaljuju atmosferu“ svirajući iste tri pjesme koje su i sami prezirali kad su ih prvi put snimili, sad razvučene na 12 minuta, da se opravda honorar… A pjevačice – zvijezde koje postoje isključivo u decembru – izlaze na pozornicu u jaknama tanjim od budžeta za kulturu i pjevaju o ljubavi, dok im publika gleda u ekran, a ne u binu…

Krešte po trgovima pred masom ljudi koja ih ne sluša, ali ih „voli“, jer su „dio dočeka“… Niko ne zna refren, niko ne pamti strofu, ali svi znaju da je nastup bio „brutalan“… Brutalan po uši, budžet i zdrav razum… Sutra se niko neće sjećati pjesme, ali će se sjećati da je „grad dao pare“…

Sve to liči na kolektivni dogovor da glumimo kako je ovo važno…Kako je normalno da se za jednu noć plati više nego što vrijedi tišina ostatka godine… Da se umjetnost mjeri decibelima, a zabava količinom dima i vatrometa koji traje duže od euforije…

A oni drugi? Veterani sjede negdje dalje od pozornice, dalje od trga i dalje od iluzije… Bez benda, bez porno zvijezda, bez vatrometa… Samo razgovor koji ne treba razglas i noć koja ne traži sponzore… Jer prava kafana ne treba program… Veterani znaju da Nova godina bez smisla uvijek ima – preglasan zvuk… Oni znaju da prava noć nema datum… Da se sudbinski razgovori ne dešavaju u 00:07 uz „Sretna Nova!“, nego u 04:43, kad se kafana polako prazni, pepeo se miješa sa sudbinom, a konobar više ne pita šta piješ – samo donese…Oni znaju da se život ne mjeri godinama, nego jutarnjim svjetlom koje te zatekne tamo gdje nisi planirao da ostaneš…

Doček Nove godine je za one koji piju jer „tako treba“ i troše jer „tako se mora“. Kafana do zore je za one koji piju jer drugačije ne umiju razgovarati sa sobom…Prvi čekaju ponoć… Drugi čekaju istinu…

I zato, dok amateri broje sekunde do Nove i eure do limita na kartici, veterani broje prazne čaše i pitaju se kako su opet dočekali jutro – ali bar znaju zašto…

Sretna vam Nova godina…