Grimmov Palčić uvjerljivo ukazuje na dovitljivost malih. Sugerira kako za snagu nije nužna masivnost. Ukazuje kako se lukavost lako pakira u sitno pa on, potajan, podrugljivo upravlja sebi neprilagođenim svijetom.

Umanjen, određuje krupne prilike po vlastitoj volji. Ne smatrajući se manjkavim, samopouzdano omalovažava značaj pod-dimenzioniranosti. Spretno manipulira okolnostima po vlastitom naumu. Njegove bitke su nadmudriteljske. Vara, u ime dobra. Ohrabren usitnjenošću, zlikovce izazivački zavarava pa im neprimjetno bježi. Svom opstanku podređuje i kravu i vuka. Zadovoljno živi nepokoren kalupu veličine koji nameće prosjek. Prostorno skroman, mijenja svijet.

U kraljevsko doba, snaga malih djelovala je ohrabrujuće na konformističku, zrnatu masu. U vrijeme centaliziranog autoriteta i pognjureno standardizirane većine, ideja o nadilaženju prepreka unatoč sićušnoj nebitnosti, prostodušno razveseljava.

U liberalno-demokratskom razdoblju, ideja Palčića zadobiva drugi značaj. Od razbibrižno nemoguće figure, ona prerasta u centralno iskorištavan društveni fenomen.

Naime, u suvremenoj svakodnevnici mnogi pritajeni i utjecajni palčići dominantno vladaju okolnostima vireći iz mišje rupe, puževe kuće ili tuđeg želuca.

Kako se uočava, međuovisnost bogatstva, prestiža i društvenog utjecaja u suvremenom društvu je zamjetna. Novac,u neoliberalnom kapitalizmu, predstavlja više od bogatstva. Njegovo posjedovanje podrazumijeva društvenu snagu i statusni prestiž. Osim ekonomske, materijalnim bogatstvom stiče se i politička moć (više u Mesarić, 2006, Dugoročna neodrživost tržišnog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma) .

Samo-skrivene, ekonomski svemoćne jedinke, prezentiraju svoj utjecaj kroz masivne predstavnike. U formalno demokratskom društvu, imućna elita progovara kroz trbuhozborce čiju političku propagandu neštedljivo sponzorira. Boreći se za društveno dobro, politički reprezenti dužni su brinuti o povlašenim pravima svojih pokrovitelja. U takvim okolnostima, a u ime održavanja društvene stabilnosti, ekonomska pozicija velikih društvenih grupa se ne propituje. U svojim politikama, i lijevo i desno orijentirane strane, ujednačuju privredni pristup (više u Dolenec, 2014, Zašto SDP-ova vlada nije socijaldemokratska?). Umjesto o poziciji velikih klasa, nadmeću se oko pitanja društvenih palčića. Prividnom brigom za njih, pitanja krupnih drže na neartikuliranoj margini interesa.

Tako politički djelatnici svesrdno omogućuju umanjenje u prizoru imućnih kako bi, tobožnjom borbom za prava sitnih, održali sustav prilagođen elitnima i zamaglili pogled prema stvarnim (masivnim) društvenim problemima.

Konkretno, smatra se kako je glavni pokretač novog američkog (Trumpovog) nacionalizma uvjerenje građana o nevidljivosti. Dok se lijevi politički povlaštenici bave pitanjima marginalnih skupina, obimom značajnu, ekonomski potlačenu grupu ignoriraju. Iako se ekonomske nejednakosti produbljuju, govor o klasama osporen je do razine tabua. Umjesto izgradnje solidarnosti oko velikih kolektiviteta poput radnika ili ekonomski izrabljivanih, suvremena socijaldemokracija usredotočuje se na sve manje skupine koje su na specifičan način ugrožene. Polemika lijevih okuplja oko teme opravdanosti korištenja riječi ona ili on, jer se nesmotrenom uporabom može ukazati na neosjetljivost prema interseksualnim ili transrodnim osobama, dok pitanje osiromašenja gomile ostaje izvan fokusa njihove političke grupacije. Iako je priznavanje identiteta nužan odgovor zajednice na nepravdu, ono postaje problematično kada predstavlja skučen nadomjestak za razmišljanje o trendovima koji vode prema sve većoj socijalnoj nejednakosti (više u Fukuyama, 2020, Identitet: zahtjev za dostojanstvom i politike zamjeranja).

Dok nemarginalizirana većina, uz svoja društveno priznata individualna prava ekonomski tone, očekuje se da ostane posramljeno tiha. Posredno se sugerira kako vidljivost pojedinačnih ujedno podrazumijeva smanjenu političku skrb o većini te se potencira parcijalizacija društvenih problema kako bi oni skupni ostali neprimijećeni. Stvara se lažni dojam kako je vagu moguće podešavati samo u korist jednog smjera. Na posljetku, većina frustrirana ignoriranjem okuplja se oko isključujućeg pitanja ili mi ili oni, čime se, zajedno s malima, dovode na rub kolektivne provalije. Tako tobožnja briga za male, bez uvažavanja potreba svih i jasnog govora o statusa većine, prerasta u nacionalističku prijetnju za sve.

Trend na širem društvenom planu reflektira se i u skupini manjoj od političke, onoj (pred)školskoj. U doba sveopće inkluzije, kada se zahtijeva individualizacija u grupi različitih, pojedini roditelji otežano prihvaćaju percepciju, upute i sugestije odgojno-obrazovnih djelatnika o razvojnom statusu svoga djeteta. Pedagoško zamjećivanje teškoća u razvoju ili poremećaja u ponašanju tumače kao nametljivu uvredu djetetu i poniženje njihovom obiteljskom sistemu. Umjesto da prihvate intenzivniju školsku podršku i oblik rada prilagođen djetetu te mu time pomognu, oni ga proglašavaju žrtvom nepravednog sustava. U svojoj su ideji i društveno ohrabreni. Naime, u suvremenom poimanju, razni oblici teškoća često se smatraju društvenim konstruktom – one nisu obilježje pojedinaca nego nesposobne zajednice koja neadekvatno zadovoljava različite potrebe. Umjesto uvida u pojedinčev problem kako bi se na njega primjereno reagiralo, sugerira se kako problematično društvo jedinci nameće diskriminatorni status (mjeren standardima većine). Umjesto (socijalno ugnjetavalačkog) odgovora na tuđu poziciju, traži se da se njena specifičnost negira (Više u Pluckrose, Lindsay, 2022, Cinične teorije – kako su aktivisti u obrazovnom sistemu sveli sve na rasu, rod i identitet – i zašto to šteti svima).

U pedagoškom kontekstu, povremeno, u neuvaženi pojedinačni status djeteta s problemom u ponašanju uroni većina djece koja upijaju njegovu stresnu situaciju dok ona bubri do razmjera koji ugrožava dobrobit svih. Tada očajem ugrupljeni roditelji traže stabilnu i poticajnu pedagošku sredinu za većinu djece. U nemoći, medijski eksponiraju školsku situaciju i neadaptiranost djeteta koje remeti odgojno-obrazovni proces (jer mu se teško prilagođava) neprimjereno etiketiraju (nazivajući ga problematično dijete, mali zlostavljač). I tako, u časnom bijegu konkretnog roditelja (i politički korektnog društva) od diskriminacije (pa se djetetu ne nudi prilagođen oblik nastave nego ga se zadržava u formi koja odgovara većini kako ga se ne bi defavoriziralo) pojedinačna potreba ostaje zanemarena (jer je dijete primorano sudjelovati u, po svom mjerilu, pre-opterećujućoj situaciji), a skupina očeva i majki (zabrinutih za odgojno okruženje svoje djece) postaju uvredljivi povreditelji prava na privatnost i dostojanstvo ožrvotvorenog djeteta.

Skupine uobičajeno smatrane malima i zasluženo deprivilegiranima, danas uživaju centralni društveni status. Napor, osobito lijevih političkih akcija, dominantno je usmjeren njihovoj afirmaciji. Navedeno bi trebalo smatrati iznimnim dostignućem jer, u društvu nepropisane veličine, Palčić konačno dobiva legitimnu formu. No problem tog uključivog trenutka je implicitno uvjerenje da se, zbog opravdane prilagodbe malima, iz fokusa trebaju izgnati veće, već dovoljno priznate grupacije pa im se, unatoč njihovom nezadovoljstvu, dozvoljava samo posramljeno mumljanje. Ukoliko se, zbog prividne brige prema ugroženima, ono ne uvaži, njihovo muklo glasanje trajat će do zaglušujućeg vriska koji, u svijetu bez ve(li)čine, konačno zanijemljuje sve.