Andersenova priča o labudovom jajetu (Ružno pače), zametnutom među pačjima, govori o greški i zabuni. Ugrijano majčinom brigom, u njemu sazrijeva, na prvi pogled, pogrešan život. Svojom neuobičajenom pojavom, unatoč njenoj ljubavi, ptić izigrava majčino očekivanje. On je razočaranje legla. Svjesna njegove neprimjerenosti, s ustrašenom nelagodom izlaže ga farmi. Pojava ptice koja nije ono što treba biti, očekivano, izaziva nasilnost domaćih životinja. On je prevara koju mrze. On je glupost kojoj se smiju. On je propust u predviđanju normalnog. Svojom neukalupljenošću vrijeđa izvjesnost – on je ugroza prirodnog reda stvari.

Ružno pače osobito je odbojno braći koja ga zovu nakazom. Ljuti su jer biti brat podrazumijeva biti isti, identifikacijski srodan, ne-poseban po ičem značajnom. Razlika iritira bratstvo. Više od neprijatelja ili stranca, mrzi se odmetnuti brat, onaj koji krši kodeks klana i prijeti skupu svojom drukčijošću. Za patke, brat s razlikom, izdajnik je obiteljske zajednice.

Ružnu pticu majka žali, životinje preziru, a djeca gnjave. Oni ga, zaslijepljeni svojim predodžbama i potrebama, ne mogu prihvatiti kao novo, neobično i vrijedno stvorenje. Umjesto ljepote zasebnog, neponovljivog života, traže istog kako bi bivali u masi blizanačkih drugih. Potrebne su im skupine predvidivo istih kako bi, u toplini gomile, doživjeli sigurnost i zaštitu.

U Andersenovoj priči, patke koje odbijaju drukčijeg ne razlikuju se mnogo od skupine labuda. Bijeli labud poziva pticu (do tada) neutvrđenog identiteta (ružno pače) u svoje društvo jer mu ono, zbog istosti, pripada. On mu se ne približava jer shvaća značaj radikalno drukčijeg već da potvrdi ljepotu svog.

I tako se životinjice, sigurne u svojoj grupi, gledajući iste, zadovoljno dive samima sebi.

Iako se često ističe kako bajka upućuje na važnost prepoznavanja ljepote u drukčijem, ona dominantno jača značaj konformizma. U Ružnom pačetu, ljubav između stranaca, nažalost, ostaje nemoguća. U slučaju usamljeničke izolacije, priča predlaže pronalazak prave, svoje, grupe. Životinjsko razvrstavanje pritom predstavlja rješenje koje čovjeku nije blisko.

Naime, osnova međuljudske komunikacije upravo je radoznalo upoznavanje radikalno drugog. Oslobođen od neurotske vezanosti za svoju istinu, autonoman čovjek spreman je upoznati tuđe poimanje smatrajući ga istovrijednim vlastitom. U autentičnom razgovoru zrelih ljudskih jedinki ne traži se podređivanje jednom točnom.

Zreli pojedinci ljudskog roda ne dijele svijet na domaći (kojem sami pripadaju) i divlji (koji je drukčiji i stran). Konformistički se ne sljepljuju s točnostima svoje grupe do mjere da ih ne mogu problematizirati niti propitivati. Oni ne podređuju svijet samo jednom (ispravnom, prirodnom , normalnom) poimanju. Razumiju kako je ljudska priroda, za razliku od životinjske, simbolička. Čovjekovo suženje jezikom, kojim konstruira svoju zajednicu, podrazumijeva služenje simbolima koji dotiču, ali ne iscrpljuju ono što označuju. Izražavanje simbolom nužno podrazumijeva izostavljanje dijela onoga na što se referira. Čovjek, kao biće simbola, nikad ne zahvaća istinu u totalitetu. Izbačen iz prirode i upućen na stvaranje ljudskog svijeta, uvijek ostaje nedorečen. Dosezanje univerzalnog znanja i apsolutne istine čovjeku je, kao simboličkom biću, onemogućeno (više u Pavić, 2017, Lacan: imaginarna jedinstvenost subjekta nasuprot autentičnom Ja).

Svijest o navedenoj manjkavosti i uskrati neizbježno vezanoj uz ljudsku situaciju, suspendira mogućnost čovjekovog uživanja u svemoćnom sveznanju (on nije bog) i približava ga mudroj poniznosti. Vođen njome, čovjek pristupa strancu kao ptici, neovisno o njegovome rodu. On ne svrstava ljudsku braću životinjski – labud uz labuda ili patka do patke. Razmišlja izvan površnosti koje razdvajaju i, iako je labud (ili patak), sposoban je pronaći ljepotu svaku druge ptice (i labuda i patke).

Zrela ljudska jedinka ne traži iste grupe, nego se, u čovječjoj vrsti, divi svijetu koji ih zove na zajedničko razmišljanje.

Iako bi čovjek koji je osvijestio vlastito (ljudsko) stanje i uočio njegovu temeljnu razliku u odnosu na životinjsko, trebao, u svojoj dijaloškoj spremnosti, izgraditi zajedništvo s drukčijima u svijetu, takva je intencija (još uvijek) samo bajka. Pojedinac se, poput junaka Andersenove priče, ipak radije svrstava u podgrupe sebi srodnih (ljevičare, desničare, molitelje, gonitelje) i traži zaklon u vlastitoj većoj (nacionalnoj, kulturološkoj) skupini pred ostalim ugrožavajućim gomilama. Jedinke, unatoč ljudskosti, biraju razvrstano okupljanje u pačjoj ili labuđoj grupi, bez namjere da pomnije upoznaju uzajamnu ljepotu. Odijeljeni predrasudom,u bez-dijaloškom prostoru vike i tišine, poput uplašenih životinjica, brane svoju uzdržanost ružnoćom drukčijih drugih, pa, izolirano odijeljeni u istomišljeništvu, uživaju u vlastitom, neprirodnom stanju.