Sniježana Matejčić, novinarka i zaposlenica društva “Naša djeca” u mirovini, organizirala je potpisivanje peticije protiv održavanja koncerta Marka Perkovića u porečkoj gradskoj sportskoj dvorani Žatika. Sniježanina obitelj spada u one ugledne, ozbiljne istarske obitelji koje nisu postale takvima preko noći: ona je objavljena autorica s dugogodišnjom besprijekornom karijerom, a suprug Ivan je najveći istarski ekspert za povijest umjetnosti, umirovljeni konzervator i sveučilišni profesor, jedan od najrelevantnijih živućih istarskih intelektualaca. Peticija, koju je pokrenula i vodila sama Sniježana, skupila je blizu 1200 potpisa. Nakon što je potpise predala uredu gradonačelnika Poreča Lorisu Peršuriću, a prije toga policiji prijavila brojne prijetnje koje je primila preko društvenih mreža, njezina se fotografija prvi put masovno pojavila u medijima: na njoj je žena u ozbiljnim godinama, s fasciklom u desnoj ruci, a lijevom oslonjena na štaku; već neko vrijeme otežano hoda.

Poreč je mali grad, i Snježana sasvim sigurno gradonačelnika poznaje osobno, vjerojatno je tim više bila šokirana njegovom odlukom da se u gradskoj sportskoj dvorani održi ovakav koncert, i tim je veća bila njezina želja da ga uputi u to što o tome misle njegovi sugrađani.

Cijelo vrijeme trajanja peticije i za vrijeme samog koncerta Sniježana je svoje Facebook postove držala otvorenima za komentare, i bilo mi je jasno zašto to radi. Ona je htjela doznati tko su ljudi koji podržavaju nastupe pjevača koji na svojim koncertima uzvikuje ustaški pozdrav, i vidjeti što se u nekoj zajednici koja je vrlo imuna na bilo kakve vrste ekstremizma, što Istra jest, njegovim dolaskom događa.

Valja napomenuti da je koncert održan svega dan, ili dan i pol, nakon jednog od dva najveća pokolja nacista i fašista nad istarskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu; kako Istra nije direktno bila izložena ratnim zbivanjima u Domovinskom ratu, njezine su direktne ratne traume drugačije: “mjeseci žalovanja”, a recentno smo ustanovili da oni postoje, u Istri su siječanj (pokolji u Šajinima i Bokordićima) te u travnju (pokolj u selu Lipa). Kada bi se narodne emocije uzimale u obzir recipročno, Istrijani bi imali svako pravo tražiti da se u ova dva mjeseca koncerti s fašističkim obilježjima i pozdravima ne održavaju nigdje u Hrvatskoj, a najmanje u samoj Istri, jer posljednje što žele slušati u siječnju je kako je “loša bila četrest peta, rasulo nas preko svijeta”. To je po prilici kao da u Vukovaru na dan pada grada netko pjeva “loša bila devedesetpeta, preko Dunava nas odšeta”.

U vrijeme održavanja prvog Perkovićevog koncerta u Poreču, sinoć, Sniježana je još uvijek bila na društvenim mrežama pod napadima, uvredama i prijetnjama Perkovićevih fanova, od kojih glavnina uopće ne živi u Istri, i stotinama su kilometara daleko. Spomenut ću opet reciprocitet: to bi bilo po prilici kao da Istrijani pronađu na internetu neku ženu koja je organizirala potpisivanje peticije protiv nekog događaja u Osijeku ili Dubrovniku, savjesnu građanku koja je svoju peticiju, shvaćajući je kao građansku dužnost, odnijela gradonačelniku vlastitog grada, i počnu joj slati poruke i pisati komentare u kojima javno napominju kako se sada zna tko je i gdje stanuje, kako je tifusarka, i ovakva i onakva. (Inače, uz minimalno guglanje moguće je doznati da se Sniježana itekako bavila onim “lošim” što je donijela četrdeset i peta, i da je njezina obitelji time bila direktno pogođena: njezin roman “Kad sam pročitala plavu bilježnicu” govori o tome kako je robijanje na Golom otoku, gdje joj je otac bio politički zatvorenik, trajno izmijenilo ne samo njegov život nego i život cijele obitelji).

Sinoć sam se u jednom trenutku uključila u komentare na Sniježaninoj Facebook stranici, i napisala nešto potpuno rutinski, da je peticija bila i važna i potrebna. Na kratkom postu koji je bila objavila u tom je trenutku bio svega jedan komentar, mladić koji bi mogao imati između 20 i 25 godina s upadljivim zelenim očima, a stanuje u Petrinji ili Novskoj, došao je kako bi uputio nekoliko uvreda. Na moj vrlo kratak komentar javio se jedan nešto stariji, po prilici u dobi od 35 godina, po fotografijama među svinjskim polovicama može se zaključiti da je mesar u nekoj slavonskoj mesnici; obrijana glava, selfi u poluležećem položaju, na podlaktici tetovaža vukovarskog vodotornja, i oko vrata debeli zlatni lanac s velikim križem, ikonografija kakvu smo nekad vezivali za npr. zemunski klan i općenito balkansku mafiju. Napisao mi je neka ušutim jer mi smrdi iz usta dok govorim.

Napominjem da je bila subota navečer, u tjednu koji je još uvijek većim dijelom neradni, i da su ovi mladi ljudi provodili slobodno vrijeme tako što su na Facebooku na profilu porečke umirovljenice, žene koja se otežano kreće koristeći štaku, ispisivali uvrede njoj i njezinim poznanicima i prijateljima.

Na koncert je dio publike došao preko Učke. Ne znam točno, iako bi me zanimalo, kakav je točno omjer domaćih posjetitelja i onih koji su stigli iz udaljenijih krajeva, krajeva u kojima im u svakom slučaju Poreč nije mogao biti najbliža destinacija za posjetiti koncert, nego se na njega dolazilo organizirano, kako bi se “osvojio” i “zauzeo” jedan istarski grad, i kako bi “patio koga smeta”. Još bi bilo interesantnije taj omjer privatnih posjetitelja i organiziranih izleta koje među ostalim već dugo podržava Katolička crkva vidjeti nakon današnjeg koncerta.

Čini mi se da smo upravo u procesu stvaranja jedne visoko mobilizirane paravojske, koja ovakvim masovnim okupljanjima u prvom redu demonstrira svoju brojnost, pa samim tim i svoju političku težinu. Tu težinu posebno podcrtava to što njezini pripadnici vrlo eksplicitno demonstriraju da se neće, niti ih itko na to planira prisiliti, suzdržavati od bilo kakvog oblika agresije, da su izrazito pokretni, i da nemaju ni najmanjih obzira ni prema povijesnom sjećanju ni prema traumama drugih. Na svom putu zauzimanja prvenstveno urbanih sredina, paravojska ipak nije posve bez dogovora s državnim vlastima: tamo gdje su one u dogovoru i dobrim odnosima s lokalnim vlastima, njihovo je ponašanje uljudnije, uglavnom koriste legalne državne zastave, po gradovima nema nereda. Ako to nije slučaj, i ako je lokalnoj vlasti poželjno nauditi, onda je drugačiji repertoar i simbola i znakova i ponašanja. Osim što ova “turneja” kroz zemlju služi kao vrsta batine za discipliniranje političkih neprijatelja, ona je istodobno korisna jer je i mrkva za pridobivanje novih članova; to je neka vrsta misioniranja, obavljanje onog posla za koji je crkva zbog svoje izrazite rigidnosti i slabog kontakta sa zajednicom izgubila sposobnost, pa se sada može priključiti na visoku tehnologiju pjevača koji koristi prikazanja dronovima i religijsku i mitsku retoriku u svojim nastupima.

Zašto je, da se vratimo na početak, gradonačelnik Poreča dao na korištenje “po komercijalnim uvjetima”, premda je nejasno što je komercijalno u tome da se dvorana za ovakav događaj iznajmi, ako točno pišu mediji, za 4200 eura? IDS, najjača regionalna istarska stranka, već je dvaput na izborima prošla izrazito loše. Sve hrvatske političke “bolje”, korupcija, klijentelizam, negativna selekcija, nepotizam, ušle su u sve njezine pore, i stigle na naplatu. Opcije su ili kompletno resetiranje, ili posezanje za novim izbornim bazenom glasova, a taj bazen je ono stanovništvo koje se u Istru doseljava iz krajeva posve uništenih destruktivnim upravljanjem i tri decenije dugim propadanjem. Naravno da je druga opcija i lakša i privlačnija, a i znatno politički pragmatičnija.

Gradonačelniku Poreča više nije potrebna istarska intelektualna elita, poput Sniježane Matejčić i njezinog supruga. Trebaju mu znatno pokretniji, i znatno agresivniji mladi ljudi kakvi se javljaju u njezinim Facebook komentarima. Pa makar to značilo da su žrtve u Šajinima i Bokordićima, žrtve u Lipi, drugorazredne, a lokalne traume zaslužuju manje obzira i dostojanstva, pa i manje prava na traumatiziranost, od drugih