piše: Đurđa Knežević

Pisati autobiografiju je visoko riskantan posao i prethode mu brojna pitanja i nedoumice. Prije svih, ona o čvrstom uvjerenju autora/autorice da baš njihova biografija nudi osobito zanimljiva zbivanja/radnju, k tome još i solidnu spisateljsku vještinu, čime bi, prožimanjem toga dvoga, čitateljima doista bila zanimljivo štivo. Slučaj je, međutim, da mnogi autori/autorice zanemaruju ta pitanja, odnosno zaboravljaju ili previđaju da se događaji i ljudi u događajima ne razlikuju pretjerano, svi naime dijelimo isti društveni okvir koji u dobroj mjeri određuje i pojedinačne živote, postupke ljudi. Rijetki autori/autorice tu poteškoću, manjkavost autentičnosti, odnosno, jednostavnije rečeno, društvenu prosječnost, nadiđu spisateljskom vještinom. Tada, takva (nažalost rijetka) djela čitamo kao dobru literaturu a ne kao tek nečiju autobiografiju čiji je sadržaj u osnovi primjenjiv na ogromnu većinu građana neke države, režima, podneblja, društvenog miljea, i tome slično. Ponekad, čak i onda kad su lišena programskog naslova, dakle, nepretenciozna, kakav je slučaj sjajne Nušićeve Autobiografije, kad zaboravljamo da se uopće radi o žanru.

Lea Ypi piše svoju autobiografiju, i započinje ju kao desetogodišnjakinja upravo u vrijeme netom prije pada režima Envera Hodže u Albaniji. Knjigu je podijelila u dva dijela; u prvom pripovijeda (uglavnom) o razdoblju netom prije političkih promjena kroz, dakle, dječju perspektivu, pa saznajemo o njezinoj obitelji, odnosu unutar nje, kao i s okolinom, nejasna mjesta porodične povijesti, tko je tko u obitelji, historijski background…, sve će se to razjasniti kasnije, kad se dakle padom režima otvori mogućnost slobode govora i sve te tajne ili porodične, režimski shvaćene i dakako, zloupotrebljavane „biografije” prestaju biti prijetnja, prepreka djelovanju i eventualnom napredovanju u društvu, ili su tek nelagoda. U drugom dijelu govori o susretu zatvorenog albanskog društva sa svijetom od kojeg je bilo strogo izolirano. I dok se u prvom dijelu još drži pripovijedanja iz perspektive djeteta, u drugom je gotovo posve napušta pa čitamo mini-eseje o problemima s kojima se albansko društvo u tranziciji susreće.

Kako govoriti o veoma kompleksnim stvarima i odnosima u društvu poimanjem male djevojčice krupan je izazov za spisateljice/spisatelje, kako postići da se opiše komplicirane probleme a da dijete-pripovjedač/pripovjedačica ostane dijete? O tome bi autori/autorice trebali dobro promisliti, preporučljivo još i proučiti literaturu, recimo Lee Harper (knjigu Ubiti pticu rugalicu). Lea Ypi se ne nosi najbolje s tim izazovom, pa će se njezina junakinja s deset, jedanaest godina baviti pitanjima slobode („Nikad nisam previše razmišljala o slobodi…”). Čini se nekako da se pitanjem slobode u toj životnoj dobi ne bavi uopće, ni previše ni premalo, ili pak imamo posla s „Malim Mozartom” filozofije, sociologije itd.

Na drugom mjestu će razmatrati razliku između „prosvjeda” i huligana”, a posvetit će svoje misli i „Solidarnošći”. Iz razgovora koji slučajno čuje upamtit će baš sintagmu „politički pluralizam”! Potom još čitamo jedan opis (i analizu) demonstracija koje bi mogla izvesti samo odrasla osoba s dobrim uvidom u kretanja u društvu, a također razmišlja i o slobodi i demokraciji. U želji da govori o stvarima koje su se tada zbivale, autorica se gubi u vlastitom pozicioniranju kao pripovjedačice, preskačući (kako ju već ponese) iz pozicije djeteta u poziciju odrasle osobe. Ta nejasnoća pripovjedne linije stvara teškoću pri čitanju, gubi se veza s naratoricom i ne znamo tko nam i što u kojem trenutku govori, radi li se o djetetu ili odrasloj osobi. Bit će tu i dijelova kao što je prepričavanje podužeg govora njezine majke, koji je sadržajem suviše kompleksan i kompliciran da bi ga upamtilo dijete, a sve to još i pod pretpostavkom da je tada uopće bila u stanju razumjeti o čemu se u tom govoru radi. Da stvari ponekad posve izmaknu kontroli govori i mjesto u kojem opisuje kako, na vijest o smrti Envera Hodže, dakle kao šestogodišnjakinja plače, što nije teško zamisliti, naime, opća histerija djeluje jednako i na djecu; međutim, pritom dodaje: „sve njegove knjige koje sam pročitala ostat će nepotpisane”. Pa se nameće pitanje kad ih je pročitala? Kao šestogodišnjakinja, što je malo, ako uopće, vjerojatno. Ako ih je kasnije čitala, što je posve razumljivo, i to kao ne samo iz znanstvene znatiželje, tada bismo radije vjerovali da nije zavapila za Hodžinim potpisom, a možda je mislila na mogući vlastiti potpis?…, svakako, nerazmrsivo. Uzmemo li da je u toj prilično zbrkanoj izmjeni perspektiva autorica htjela pripovijedati, ne kroz percepciju djeteta, već o sebi-djetetu iz tog vremena, problemi ostaju isti. Tada se nije mogla baviti kompliciranim temama, time niti upamtiti a još manje pojmiti ono što se tada odvijalo. Radi se ipak o naknadnoj pameti.

Najveći dio knjige donosi opća mjesta društvenog života koja se odnose ne samo na Albaniju, već i na cijeli tadašnji socijalistički blok. Bez obzira na to što se stupanj izolacije, pa i državnog/partijskog terora razlikuje od zemlje do zemlje, pri čemu Albanija stoji daleko najlošije, u osnovi imamo isti model i iste motive. Na razini svakodnevice, fenomeni kao što su redovi za namirnice, simbolika crvene, pionirske marame, Coca-cola i žvakaća guma kao čežnja i prestižni detalji, prve banane, prva klimatizacija, prvi let avionom, plastično posuđe, semafori, traperice…, i još mnogo toga sličnog, više manje cijeli popis koji smo čitali pred više decenija u knjigama hrvatske književnice Slavenke Drakulić, za koju bismo slobodno mogli kazati da je postavila žanr „Kako sam preživjela/preživio socijalizam…”

Naravno, budući da se već radi o žanru, istrajava se na istoj okvirnoj temi, temi tranzicije sa svim njezinim sastojcima, međutim, svaka nova obrada ipak ne bi trebala biti ponavljanje istih elemenata. Tada je to naprosto kliše. Ovaj se sadržajni trend (i stil) nastavlja i u drugom dijelu knjige, u kojem se bavi razdobljem nakon pada režima, raspadom sistema i društvenih vrijednosti, tegobnim prelaskom iz socijalističkog sistema (i ideologije) u liberalni, kapitalistički. U ovom dijelu autorica gotovo posve napušta poziciju djeteta kao pripovjedačice. Naime, ovdje prelazi na novinski i/ili mini-esejistički stil pisanja o opće poznatim procesima kakvi su se odvijali u ostalim post-socijalističkim zemljama, izlistavajući i komentirajući ključna mjesta tranzicije: prelaz na višestranačje, rasap partije iz koje se bježi na sve strane, preslagivanje istih figura u formu višestranačja, i dakako, ulogu međunarodne zajednice. Sve je to u tolikoj mjeri, kako u cjelini tako i detaljima, veoma dobro poznato i nama u Hrvatskoj (kao na koncu i u ostalim post-socijalističkim zemljama) pa onda, budući da ne donosi ništa novo i nepoznato, u stvari je nezanimljivo. S tim u vezi je tek retoričko pitanje što je novo u ovoj knjizi, što nismo negdje, i višekratno, što u knjigama, što u novinama, tek u varijacijama, već čitali? K tome, nekako se čini da je ionako ta vrsta pisanja ipak namijenjena nekoj drugoj, slabije ili nikako informiranoj (zapadnoj) publici, pri čemu prve banane, limenke Coca-cole i slične efemerije služe kao sredstvo prepoznavanja/povezivanja, jednostavnije rečeno, kao mamac.

Tom stavu prisnažuje i prilična doza frustracije koja se provlači cijelom knjigom, i to na razini cijelog društva i na razini porodice. Glede prvoga, utjecaj međunarodne zajednice „donosi” slobodu izbora, ali izbora, koji bi donio koncept promjene društva na bolje, baš i nema. Sarkazam i gotovo uvrijeđenost autorice previđa da se radi o puku bez historijskog iskustva građanstva, dakle, posve nespremnom za išta drugo do, u stvari razumljivog, snalaženja u kaosu nestanka totalitarne države i rasapa ideologije. Uvrijeđenost na međunarodnu zajednicu govori tek o nerealnim očekivanjima. Na razini autoričine porodice pak, pokazalo se da je riječ o školovanim, i u režimu prije Hodže uvaženim ljudima, dakle Hodžinom režimu suspektnima; baka je govorila francuski i naučila autoricu, tako da su i tim jezikom razgovarale. Osjećaj ponosa na ipak određenu posebnost svoje porodice, kultiviranost i obrazovanost, pokazao se nakon društvenih promjena izlišan. Pokazalo se da su u novom dobu te vrijednost uglavnom bez značaja. Ironija, pa i karikiranje međunarodne zajednice i njezinih aktera na terenu, ili pak prvih turista … također je tek znak spomenute frustracije. Tako će turiste koji su bili nakloni bivšem režimu prikazati čistom karikaturom. „Divili su se svemu što je imalo veze s nama: jasnoći naših slogama, redu u našim tvornicama, nevinosti naše djece, disciplini konja koji su vukli kola i nazorima naših seljaka koji su se na njima vozili. Čak su i naši komarci bili posebno junački – kako su pili krv ne štedeći nikoga, uključujući i same turiste.” U preziru prema naivnim i razumljivo neobaviještenim turistima (i ponešto samopreziru) previđa ono o čemu nastoji pisati, a to bi u najkraćem bio totalitarni režim, koji propušta samo one informacije koje sve u zemlji prikazuju u najboljem svjetlu, zemlju od svijeta odsječenu, gotovo hermetički izoliranu zajednicu o kojoj su izvan njenih granica eventualno nešto znale tek strane tajne službe. Da su, dakle, onako karikaturalno opisani turisti išta znali, vjerojatno ne bi bili toliko blesavo naivni, ali bi gotovo sigurno bili strani špijuni.

Lea Ypi je pokušala zahvatiti sve. I krupne događaje razdoblja o kojem piše i svakodnevicu, što je gotovo u pravilu put u književni promašaj. Knjiga je, kaže o tome: „Trebala biti filozofska knjiga o preklapanju ideja slobode u liberalnim i socijalističkim tradicijama.” A onda je, kaže, čitajući Kapital, shvatila da treba pisati o ljudima, kako reče „Ideja se pretvorila u ljude”. Na kraju je nažalost ispalo tako da nije ni jedno od toga, točnije, ispalo je to tek plutanje između jednog (filozofskog) i drugog (svakodnevnog). U epilogu knjige, koji je neka vrst personalnog manifesta autorica će pozvati na daljnju borbu, ali to neće biti za socijalizam kakav smo vidjeli, niti liberalizam koji živimo. Za što se valja dalje boriti, to je još uvijek na razini dobrih starih pojmova; slobode i jednakosti, s dodacima i izvedenicama o ljudskim pravima, socijalnoj korekciji liberalizma, uz dodatak ekologije, i slično. Ovom popisu, ne bez razloga i vezano uz ovu knjigu dodajemo i borbu za bolju književnost. Nezgoda je što će to, kako s punim pravom kaže autorica, trajati dugo.