Sedamdesetih godina kip slobode na jednostavan je način ušao u život moje obitelji. U obliku figurice bijelog postolja i zlatne statue donijeli su ga Joe i njegova supruga Irena kada su nas posjetili obilazeći stari kraj. Joe je sin jednog od šestero braće moje bake koji su početkom stoljeća otišli u Ameriku. Imao je restoran u predgrađu Pittsburgha gdje su radili i on i Irena i njihova djeca. Ovo im je bio prvi posjet Europi ako se ne računa onaj u ratu, kada je Joe bio vojnik u armiji generala Pattona koja je u Francuskoj i Njemačkoj ratovala protiv nacista.

Susret, budući da se obitelji nisu poznavali, bio je podjednako dirljiv i neobičan. Uostalom oni su bili pravi Amerikanci a mi Zagrepčani koji ma je do tada Amerika dolazila u kuću kroz filmove, štampu i glazbu. Oni nisu znali hrvatski, a moji roditelji engleski. Svejedno su se snalazili i ubrzo je sve štimalo kao da se poznaju oduvijek.

Zlatni kipić slobode našao je mjesto u vitrini odmah uz venecijansku gondolu, kičastu kutiju od slijepljenih školjaka, malu maketu kosog tornja u Pisi, i porculanske servise, među ikonama građanskih suvenira toga vremena.,Tamo je stajao godinama.

Moj otac i onkl Joe svakog bi prijepodneva išli na kavu. Tramvajem od Kvatrića do trga. Tamo bi sjeli u gradsku kavanu i pričali. Svaki na svom jeziku. Stari je tvrdio da se izvrsno razumiju. Kasnije su uslijedili i drugi posjeti, a kip slobode još je godinama stajao na polici.