MJESEČEVA KUĆA

Brod zaplovi
čuje se disanje
naviru kosine bez reda i poretka
brod nestane pod plahtom
i opet se pojavi
kad mjesečina zaboravi
svoj put kući
Ne želim se vratiti
u utrobu kita
koji potmulo doziva svoje žrtve
želim umrijeti u ovoj pjesmi brodu
otresti sa sebe gusara
i vratiti se očišćen
na početak priče
o svijetu
u kojem bol nije
i muškog i ženskog roda

IŠČEZLA KUĆA

Pijano jutro
u ekranu televizora
sve se sažima u točku
vrijeme mjesto
i tvoja papuča
osjećaj doma iščezava
s prvim snijegom
poslat će pse da
nas traže prema
epitelnom otpadu što se
ljušti s naših jezika
pričamo o snovima
ubijamo se u mislima
i na Playstationu
i svaki dan
sve nas je manje
Tko da diže
revolucije?

KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO

Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno
krov njen sva naša putovanja
prozori repatice što sjaje na nebu
čuda koja se skrivaju u podrumu
Da mi je biti travka koju smo nagazili
kad smo ono tražili mjesto na
kojem ćemo sagraditi kuću krov naš
prozore i podrum od čuda
Sobe da mi je pisati
daske koje smo pribili u kosture naše
kuće od kreveta građenih u snovima
dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan
Jela da mi je pisati koja smo u
kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo
ih spremiti
a nikako

Dati dati davati pitati puno kako si
kako ti mogu pomoći kako ti još dati
dati davati pitati puno kako si kako ti
mogu pomoći kako ti još dati dati davati
Da bar ništa o nama ne možemo reći
puno lakše bismo gradili zajedno
da je bar vrijeme kuća naša
kojoj se možemo promijenjeni vratitiž

Davor Mandić – KUĆA, zbirka poezije, ShuraPublikacije, Opatija 2024.
Prredila Shura Dumanić