Srijeda, 21. siječanj, zagrebački Krematorij, 10:10 sati, ispred Male dvorane za ispraćaje. Temperatura je -6°C. Lagani sjeverac spušta se sa Sljemena. Osjećaj hladnoće -9°C.

Hrvoje Gospočić, bio je i novinar Radija 101. Pokazivao mi je fotografije iz Indije, onih prepunih vlakova s putnicima na krovu. Nezaboravne priče kako vlak skrenu na sporedni kolosijek gdje već čeka vojna postrojba, okruži ga i krenu kontrolirati vozne karte. Opsjednut željeznicom. Znao je da mi je otac bio željezničar, strojovođa, vozio lokomotive. Poklonio mi je nekoliko tih fotografija iz Indije. Bila je to zahvala za novinarsku akreditaciju s kojom je putovao i koju sam mu kao direktor i glavni urednik “Radija 101” potpisao bez suvišnih pitanja.

Živio je s majkom u stanu u Trnskom, u Novom Zagrebu. Bio sam nekoliko puta kod njega, u stanu je imao više raritetnih artefakata nego Vladimir Dodik Trokut. Što je bilo poslije, ne znam. Povremeni, slučajni susreti u tramvaju i njegov šarmantan, šeretski smješak uz obavezan početak rečenice: “Hej šefe…”.

Imao sam uvijek osjećaj da je uvjeren kako me je zbog nečeg, negdje i nekako nasamario. I uživao je u tome.

Nadao se da će kolege sa “Stojedinice” napisati i nešto više, ali to se neće ostvariti.

Od pedesetak ljudi na ispraćaju nitko, ama baš nitko nije došao, niti sa “Stojedinice”, a ni iz drugih medija s kojima je surađivao.

Časne sestre, svećenici, beskućnici i nas nekolicina koji smo imali svaki svoj razlog da mu budemo na ispraćaju.

Prepun različitih ideja, znao je nenajavljeno upasti u ured, ispričati što će raditi i isto tako otići bez da sam mu stigao odgovoriti ili odobriti prilog za emisiju ili putovanje. Nepredvidiv. Nestajao je nekoliko mjeseci, vratio se s pričama, fotografijama iz Sjeverne Irske, Afganistana, Pakistana, Kine ili dijela Turske u kojem se većinski živjeli Kurdi.

Dobri duh Zagreba, naoko neuredno spadalo, obješenjak, a ustvari vrlo, vrlo kreativan i obrazovan čovjek.

I kod mene kao čovjeka i glavnog urednika, barem sam nastojao, da ima poštovanje i uvažavanje.

Možda će neki “novi Milčec” napisati roman o “slavnim” Zagrepčanima kao što su Đurica s gitarom, Giovani perač izloga, Bećiri prodavač kestena i u tu vrijednu monografiju uvrstiti i Hrvoja. Svi su oni dio Zagreba, onog kojeg smo zaobilazili, ponekad okretali glavu, a bili su dio onog toplog, duhovitog, suosjećajnog Zagreba kakvog volim i živim s njim od djetinjstva.

I kao što je Živojin Pavlović snimio film “Doviđenja u sljedećem ratu”, na kraju za Hrsa, kako su ga prijatelji zvali, mogu samo napisati: “Doviđenja u sljedećoj čitulji”.

Nemam odgovora, ne mogu ni zamisliti noći prospavane u parku, napuštenoj, ruševnoj kući u Savskoj cesti, noći u čekaonici željezničkog Glavnog kolodvora ili u prenoćištu redovničke zajednice “Misionarke ljubavi” u Jukićevoj ulici.

Tri sprovoda, tri neusporedive i toliko različite priče, a sve se svodi na isto i jedno – umro je čovjek, ljudsko biće, jednako pred prirodom, Bogom i zakonima.

A opet sve je tako različito, neusporedivo – ni u smrti nismo jednaki, ni isti.