.

Tvoj bijeli dom i voćnjak ću ostaviti,

Da život bude svijetla pustoš samo.

Tebe će, možda, moj stih proslaviti,

Kako to ženi ne bijaše dano.

A ti ćeš dugo sjećati se, držim,

Prijateljice što raj joj sazda u oku.

Dok ja tu rijetku robu ne utržim,

Tu ljubav svoju i nježnost duboku.

.

.

Dobro je ovdje: šušanj, škripanje,

I svako jutro oštrije je mrazno.

U bijelu plamenu klanjajuće granje,

Blještavo ledeno i ružokazno.

I na tom mjestu, paradno slavnom,

Krivudav trag, ko znamen čuda,

Da u vremenu nekom pradavnom,

Nas dvoje prođosmo ovuda.

.

Prepjev: Božica Jelušić

Fotografija: Krunoslav Večenaj