Amerikanci su nas podučili svemu… Da nije bilo Amerikanaca, sada bismo bili: Evropljani. Stari, namćori, uvijek zamišljeni, u sivim odijelima i još uvijek crnim taksijima!

Nema naroda koji ima tako punog novih inspiracija kao što su Amerikanci. Ni tako velikodušnog. I dobrog, i pravednog! Nema pravednijeg naroda od Amerikanaca… Čak i ako su prisiljeni da ratuju, zbog više sile, naravno, ne čine to jer im je tako zgodno!

Neee!

Čine to samo zato što još uvijek ima mjesta u kojim nema ni pravde ni slobode… I eto je, uf! Oni vam je donose. Oni su njeni nosioci, Amerikanci! Oni su zdravi nosioci demokratije: u smislu da njima ne šteti, a vama je oduzimaju. Amerika je… Arsenal demokratije… A ono što me uvijek pogađalo kod Amerikanaca je ta velika želja, ta velika potreba da šire, da izvoze svoj način života, svoju kulturu…

Ne, ne kulturu!

Inovacije, običaje, vidite, oni su zdravi nosioci novih stvari, Amerikanci. Uvijek u smislu da ne štete sebi, već to šire na vas. Na kraju Drugog svjetskog rata stigli su ovdje i donijeli: džipove, limenke, farmerke, kulturu…

Ne, ne kulturu!

Klimave pokrete, radost, napredak, kulturu…

Ne, ne kulturu!

Coca-colu, blagostanje, tehnologiju, razvoj! I odjednom Evropa – draga stara Evropa – sa svojim prigušenim uličnim svjetlima, svojim tradicijama, svojim rijekama, svojim violinama, svojim valcerima… A onda svjetla! I neonske lampe! I život! I boje! A onda mostovi, autoputevi, televizori, neboderi, avioni! Žvakaće gume!

Nema glupljih ljudi od Amerikanaca… Kultura na njih nikad nije uticala. Namjerno! Namjerno, da, jer su u pravu što ne vjeruju našoj kulturi, staroj, elaboriranoj: Leonardo, Šekspir, Volter, Hegel, Šopenhauer… Ali, naravno, sa više jednostavnosti, sa više neposrednosti, uvijek su stvarali takve stvari…, kao što je odlazak u toalet!

Amrika je zemlja mladih ljudi. Amerikanci su jedini ljudi na svijetu koji se ni na trenutak ne osjećaju idiotima u Diznilendu… Ne, ne.., nemam ništa protiv Amerike! Ne, naprotiv, sviđa mi se, hm, hm! Imam nešto protiv amerikanista širom svijeta, hm! Amerika, znate, bila je navigacijska greška, nismo htjeli tamo ići, nasjeli smo na to! To je ono što Amerika jeste, ona je tobogan, rupa, ogromna rupa sa usisivačem! Usisss!

Momenat, molim lijepo, nisu svi odmah nasjeli na to! Na početku je bio i istočni vjetar, koji je puhao, kako sama riječ sugeriše, malo dalje…Ali, da, Sovjetski Savez sa svojim obećanjima, svojim osjećajem za jednakost, za pravdu, Socijalistička internacionala, njena kultura…

Ne, ni tamošnja kultura!

I Italija, sa svojim ruševinama, ali već sa svojim prvim neonskim svjetlima, oscilirala je, oscilirala… Bolje je nego ovdje, ne – bolje je nego tamo. Neki su navijali za jednu, neki za drugu stranu, ukratko – prepirali smo se, borili smo se između dvije kulture!

Koje kulture? Između dva buldožera!

Onda je u određenom trenutku, bez upozorenja, čak bez izjave pukovnika Ratnog vazduhoplovstva, zamro istočni vjetar. I od tog trenutka, usisss!, svi u rupu. Ali kako? Nismo li bili drugačiji? Nismo li oscilirali? Nije li bilo diskusija? Pa ništa više. Između jednog i drugog, nikog više ne možete prepoznati: Oni, sa desnice, dođavola, postaju sve demokratskiji. Oni s ljevice postaju sve liberalniji, usisss! Oni iz Centra, ne – oni iz Centra – nema se šta reći – oni su oduvijek bili rupa-tipovi. Ali, nisam to očekivao od ostalih! A sada svi govore: “Kakva divna rupa!”

“Sviđa mi se Reganova rupa!”

“Ne, ja sam za Klintonovu!”… Kenedijev stil, da, jer postoje rupe i rupe, zar ne?

Živjela rupa!

Rupa je neizbježna sudbina čovječanstva, ona je nekontrolisani i divlji razvoj, okrutni zakon najjačih shvaćen kao prirodna selekcija vrste. To je herojsko žrtvovanje svake socijalne pravde. Potpuna pobjeda tržišta. Trijumf jedne vizije svijeta!

Mi … Evo tu i nas – slobodni, liberali, liberisti. Mi smo za liberalnu revoluciju ali sa solidarnošću. Mi smo liberisti, za liberalizam. Mi smo liberaloidi, slobodari, hvali-slobode, slobodarčići, slobodni… Po meni, Amerika… Ne čini mi ništa dobro. Previše slobode… Ništa ne izravna pojedinca kao ta sloboda. Ni bolest vas ne izjede iznutra kao ta sloboda.

Kako su genijalni Amerikanci. Uguraju ti je onamo. Sloboda je nadohvat svima – kao gitara. Svako svira kako mu drago i svi sviraju kako sloboda hoće.

Preveo sa italijanskog: Božidar Stanišić

Bilješka: Ɖorđo (Giorgio) Gaber (Milano, 1939 – Montemanjo di Kamajore, 2003) pseudonim je Ɖorđa Gaberščika (Giorgio Gaberscik), jednog ad najznačajnijih poslijeratnih italijanskih kantautora, glumaca, kabaretista, gitarista i teatarskih reditelja. Bio je i jedan od prvih interpretatora rokenrola u Italiji i utemeljitelj teatra vokalne pjesme. Neumoljiv posmatrač socijalne i političke stvarnosti u Italiji i svijetu, ostavio je iza sebe djelo u kojem se originalno prepliću poezija, muzika i satira.

U posljednjih nekoliko sedmica socijalne mreže je preplavila Amerika (video: https://www.youtube.com/watch?v=iJQ88VlZcLk), Gaberov poetski skeč u prozi, prvi put javno interpretiran 1976, kasnije dopunjavan i prerađivan za brojne teatarske nastupe širom Italije. Prevod koji ste pročitali je verzija Amerike iz 1995, nalazi se u njegovom albumu I misliti da bješe misao.

U aktuelnom periodu stotine i stotine hiljada Italijana Gaberovu Ameriku je doživjeko kao profetski glas umjetnika koji nikad nije imao iluzija o svijetu ni ideologijama koje su ga oblikovale. Uz to, evidentno je problematičan, in primis najuticajnijem dnevniku iz korporativnog pro-Nato trija (Il Corriere della Sera, La stampa, La Repubblica). Za prvoimenovani dnevnik članak je potpisao Paolo Di Stefano, pisac i novinar. U komformističkom maniru pogodnog pera ipak se nije usudio da negira suštinu Gaberove satire. Svoj tekst u broju od 6 januara ove godine ( https://goo.su/UzPD99) bazirao je na pitanju ispravno ili ne, pa je na kraju dodao jednu maglovitu poentu. Sve u svemu, tekst za 24 sata, a možda i manje.

Više o Gaberu: https://en.wikipedia.org/wiki/Giorgio_Gaber

https://it.wikipedia.org/wiki/Giorgio_Gaber