U posljednje vrijeme kad god zastanem na raskršću ispred Investicije, naiđe neko od susjeda, vraćaju se iz grada ili šeću psa, i započnemo razgovor. Susjeda s kojom sam prije tjedan dana tako provela u razgovoru pola sata u jednom je trenutkom rukom zamahnula prema Investiciji, i izgovorila: “Ja nisam protiv progresa, ali zašto nam govore da je ovo progresivno”? Jedino što mi je palo na pamet bilo je da citiram lokalnog kolumnista, koji je u jednoj od svojih tjednih rubrika iznio teoriju da planet više nema smisla spašavati, nego ga treba istrošiti do kraja i ostvariti profit s kojim ćemo naseliti drugi, ali nije mi djelovalo da je spremna za tako radikalna rješenja. Jučer sam srela poznanicu koja radi tu u kvartu, i svaki dan muku muči s parkingom, i živi u strahu od toga hoće li tamo gdje konačno uspije ostaviti auto dobiti parkirnu kaznu. To je zbog toga što ona ne smije neovlašteno zauzeti javnu površinu, jer ako to učini nakon pola sata će dobiti kaznu u iznosu od petine a možda i desetine svojih mjesečnih primanja, radni joj učinak tog dana nije u tom slučaju dovoljan za troškove parkiranja. Interesantno, ovo se pravilo na investitora ne odnosi: on već mjesecima sve više proširuje područje koje neovlašteno zauzima, samo premjesti zaštitnu ogradu kako i gdje mu odgovara. To znači da osoba protiv koje je grad podnio krivičnu prijavu zbog rušenja krova objekta u kojem ljudi stanuju, pa i zbog uništavanja stabla na javnoj površini, i nakon krivične prijave i svih nemilih događaja koji su prije i nakon nje uslijedili iz nekog razloga ima više prava u ulici nego drugi. Je li to zbog toga što ima prijatelje na visokim pozicijama, ili zbog toga što su jedinice lokalne samouprave trenirane da im milijuni eura izazivaju strahopoštovanje, tlapnje o “napretku” i supermoćima? Vjerojatno i jedno i drugo.
Kao što se vidi na fotografijama, ulica je potpuno zakrčena građevinskom mehanizacijom, građevinskim materijalom i otpadom. Crvenom bojom zaokružila sam ono što sigurno nije na privatnoj površini a ne kažnjava se, rub zgrade je naime i rub parcele. Prema imućnim ljudima, čak i nakon vrlo ekstremnog ponašanja, nastavi se neka blagost i susretljivost: ako treba dodati još jednu etažu u nacrt nije problem, ako ulica izgleda kao drive-in Bauhausa još manje.
Hoćemo li mi ostali ovdje odsad pa zauvijek ostati građani drugog reda, u vječnom limbu između vrlo nedosljednog ponašanja gradske vlasti i vrlo agilnih građanskih udruga i inicijativa, s kojima vlasti igraju ping-pong tako što ih pokušavaju deklarativno saslušati, a da pritom ne ometu protok milijuna kroz cement ciglu?
Jedna od takvih inicijativa, Žućo, danas je na Facebooku objavila iscrpan i stilski lijepo sročen odgovor grada na pitanja zašto se neprekidno pomiče zaštitna ograda na javnoj površini, zašto se tolerira taj nered i ometanje prometa, i što je sa stablom na gradskoj zemlji. Odgovor je dakle srdačan, PR-ovski je odličan, tečno je i artikulirano napisan, jedini je problem što nije točan. U vrijeme razvoja PR-ovskih umijeća na štetu istinitog sadržaja ovo je primjer u malom kako piarovština dovodi komunikaciju između građana i vlasti u jedan komunikacijski ćorsokak. U odgovoru npr. stoji kako su po pitanju stabla investitoru naložene “mjere stabilizacije” koje ima sam provesti, ili će biti provedene u gradskom aranžmanu i o gradskom trošku. Te mjere, naložene prije 3 ili 4 mjeseca, nikad nisu provedene, ako ne računamo da je investitor betonirajući i zidajući u jednom trenutku samom građevinom zatvorio korijen stabla, što nije bila “mjera” već neizbježnost fizikalnih zakona: ako u rupu nalijevaš beton i stavljaš cigle prije ili kasnije ćeš je zatvoriti, nevezano za bilo kakva botanička pravila. Naredni pasus u tekstu obavještava upitnika da su protiv investitora „poduzimane mjere“. Te mjere poduzimane su u prošlosti, na početku kaosa s Investicijom. Zašto su prestale nakon što investitor nije korigirao ponašanje? Je li to opet ona poslovična blagost, prema kojoj je imućnije ljude dovoljno kazniti jednom da se poprave, a zaposlenicu koja svaki dan traži parking neophodno je na tom manje-više istom mjestu uvijek iznova kažnjavati jer nema takve materijalne predispozicije? Doduše, u dopisu stoji da će se sve „nepravilnosti“ i dalje odmah kada budu uočene kažnjavati. Ali iz nekog razloga uočene nisu, već se tjednima ne uočavaju. Kako je moguće da zaposlenik gradske tvrtke koji je jučer na nečiji automobil pred našom zgradom stavio parkirnu kaznu nije toliko minimalno okrenuo glavu da mu desetak metara dalje ne uđe u vidno polje jedno cijelo građevinsko skladište? Jer na pijesak nije moguće staviti cedulju s kaznom? Jer to nije njegovo područje rada, nego bi trebao doći netko posve drugi? Jer parkirana građevinska kolica nisu registrirano vozilo?
Ali lijepa je vijest sačuvana za kraj: nakon raznih nesreća s ljudima, spomenicima i drvećem, grad ipak shvaća da stablo u našoj ulici ima „izraženu hortikulturnu vrijednost“, a izraz stavljam u navodnike isključivo zbog njegove elegancije i ljepote. Ono što zvuči sjajno je da je izrađena i arboristička procjena koja daje stručne smjernice za daljnje postupanje. Svako naredno rezanje bilo grana bilo korijena može se provoditi isključivo u konzultacijama s nadležnim tijelima, piše dalje autor priopćenja, pročelnik Službe Gradonačelnika Igor Jovin. Njegov dopis inicijativi „Žućo“ upućen je 19. siječnja. Fotografija otpiljenih grana stabla koje leže na zemlji koju sam snimila u prolazu datirana je 21. siječnja. Valjda je baš dok je Grad odgovarao „Žući“ bila u tijeku konzultacija s nadležnim tijelima čovjeka s motornom pilom.
Priča o Investiciji ne započinje s uglađenim odgovorima pročelnika Jovina kojima treba nešto činjenične korekcije, ne počinje čak ni s kraljem Investicije same, investitorom. Ova priča, kao i bezboj drugih sličnih pulskih građevinskih priča, za aktere ima manje-više iste stranke kao i danas, i počinje sredinom stranački manje-sredinom 2000-tih, bezglavom rasprodajom gradskih zemljišta nakon donošenja GUP-a. Na pretposljednjoj i posljednjoj fotografiji prikazano je trenutačno stanje na ulazu u moju ulicu zimi i u večernjim satima, vozač treba biti prilično koncentriran da izbjegne nagurane automobile, kontejnere koji su u njoj još preostali i imaju status beskućnika, i razne druge što provizorne što planske prepreke. Ovo je ulaz u ulicu u kojoj se upravo gradi 20 stanova za kratkoročno iznajmljivanje (između 50 i 80 stanovnika koji će se izmjenjivati svakih nekoliko dana), i objekt za svaki stan ima po jedan parking: oni koji dolaze s dva automobili, njihovi posjetitelji, dodatni kontejneri računajući one koji su ukinuti na početku gradnje s obećanjem da će se vratiti nakon njezinog završetka, vozila za odvoz smeća i dostavu hrane, oni koji koriste ulicu kao prolaznu, svi se još moraju ovdje smjestiti. Ovako je planirana ulica, ovako nam je isplaniran prostor, ovako smo zamislili „progres“. Kao što bi rekao neponovljivi kolumnist s početka priče, ovo ima da istrošimo do kraja, pritom valja gledati da dignemo neku lovu s kojom ćemo platiti da nas lansiraju na Mars.
radio gornji grad 
