Prijatelji, moja mala kći Griseldis srušila je vrijednu mingovsku statuetu — Čin, ondje leži umjetničko djelo na podnim daskama“ – tako započinje prozni tekst H. C. Artmanna “Vijesti sa sjevera i juga” (1978). To je samo jedno od mnogih mjesta u njegovu djelu na kojima se pojavljuje ime Griseldis. Emily Griseldis Artmann bila je, dakle, mnogim čitateljicama i čitateljima Artmanna već poznato ime prije nego što se osobno pojavila u javnosti. Aura osobe obasjane ljubavlju zračila je prema nama ne samo iz fiktivnog lika, nego ju je okruživala i kao stvarnu osobu.

Emily Artmann rođena je 13. srpnja 1975. u Salzburgu. U Beču je najprije studirala etnologiju, a potom završila studij montaže na Filmskoj akademiji. Od sredine 1990-ih kao filmska montažerka bila je odgovorna za 15 filmova – ponajprije dokumentarnih. Ipak, iz njezina filmskog rada posebno se izdvaja jedno djelo koje je ostvarila zajedno sa svojom rođakinjom, filmskom autoricom Katharinom Copony (1972.–2024.): to je filmski portret njezina oca, dovršen 2001. pod naslovom Der Wackelatlas – sammeln und jagen mit H. C. Artmann. Film se temelji na intenzivnim, jednako poetološkim koliko i duhovitim razgovorima u posljednjim mjesecima pjesnikova života u jesen 2000. te se vrti oko teme jezika. Prijepis neokrnjenog filmskog materijala može se pročitati u svesku objavljenom kod izdavača Ritter.

Lako je zamisliti kako se u kući Artmann sve moralo vrtjeti oko jezika, jer je i majka Rosa Pock-Artmann jezična umjetnica, doduše na posve drukčiji način nego otac. Dok se on u svom cjelokupnom opusu pokazuje kao stilski virtuoz, čija se poetska klavijatura proteže od „Poetskog čina“ bez riječi do bujne ironične proze, od eksperimentalne pjesme do razrađenog baroknog stiha, Rosa Pock majstorica je poetske redukcije, koja s jezičnim materijalom postupa radikalno prema strogim pravilima, a pritom ne odustaje ni od humora ni od filozofske društvene kritike.

Nije, dakle, čudo što je i Emily Artmann naposljetku sama započela književno djelovati. Ono što je pritom začuđujuće jest da je, unatoč – ili upravo zbog – roditelja koji su pisali, pronašla posve vlastitu poeziju, mnogo tišu od očeve, ali prožetu njegovom vedrom smirenošću, i mnogo manje strogu od majčine, ali s njezinom lakoničnošću. Godine 2021. u izdanju Edition Thanhäuser objavila je svoju prvu zbirku pjesama s crtežima perom izdavača. Naslov knjige In einem Mantel aus Fischhaut („U ogrtaču od riblje kože“) citira pjesmu o ocu, „veselom kapetanu“. U 122 pjesme autorica odaje poetsku počast preminulim osobama iz svih zemalja i vremena – od Xantipe do Friedricha Achleitnera. Krajem 2025. objavljena je druga zbirka lirike Arboretum, „Topografija skrivenoga uz drvorezni herbarij u restoranu u Almhof Schneideru“, s poetskim zazivima stabala.

Dana 21. siječnja 2026. Emily Artmann preminula je u 50. godini života. Iza sebe ostavlja muža, kćer i majku.  Cijela njezina obitelj je bila pjesnička…

.

Priredio Petar Pismestrović