Pogubljen je u plinskoj komori kad mu je bilo samo pet godina.

Pogled na fotografiju nekog mjesta na kojemu više ne ću biti, znao bi me razdirati do neizdrživosti. Ali onda mine.

Gledajući ovu sliku, iz godine u godinu neka nesnosna tuga raste i buja.

27. siječnja. Međunarodni je dan sjećanja na holokaust, proglašen Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 1. studenog 2005. godine. Nadnevak 27. siječnja uzet je u spomen na 27. siječnja 1945., kada su sovjetske postrojbe oslobodile najveći nacistički logor Auschwitz-Birkenau. U Zagrebu je prije godinu dana otvorena Šoa Akademija. Ideja je projekta uključivanje židovske zajednice u edukaciju o holokaustu. Ništa prirodnije stoga no početi ovaj tekst o sjećanju na holokaust kratkom podukom: što je Šoa?

Citirat ću:

„Poslije 1945. godine židovski su jezikoslovci dugo u hebrejskom jeziku tražili riječ kojom bi nazvali užas što je zadesio židovski narod. U živom govornom jeziku Izraelaca takva riječ ne postoji. Nema je ni u brojnim biblijskim legendama ni u rječitim opisima stvarnih povijesnih događanja koje Biblija bilježi. Iako povijesni dijelovi Biblije obiluju ratnim strahotama, svakovrsnim nasiljem, ropskim patnjama i jezivim prizorima pustošenja, okrutnosti i strave, bibličari i hebraisti u tim opisima ipak nisu našli riječ adekvatnu onome što se Židovima u Evropi dešavalo od 1933. do 1945. godine. Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi.

U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15). Talmudisti i drugi židovski interpretatori Biblije u srednjem vijeku, u kojem su se židovskom narodu također događala neizreciva stradanja i patnje, držali su da riječ ŠOA zapravo i nije obična riječ kojoj se može naći adekvatna definicija, jer podrazumijeva užase još neviđene i neobjašnjive. I ono nekoliko starozavjetnih autora koji su tu riječ upotrijebili bili su svjesni njene neobjašnjivosti, pa su je redovito dopunjavali sinonimima: propast, pustoš, pustinja, opustošenje, uništenje, nesreća, zlo, opustjela ruševina, muka i muk, strahota i strava, jeza i užas. Svaki od tih sinonima podrazumijeva se u riječi ŠOA, ali nijedan ne obuhvaća cjelinu toga pojma, neshvatljivog i neopisivog: “Zlo će te snaći, nećeš ga presresti, oborit će te nesreća, nećeš je odvratiti, doći će na te propast iznenada, nećeš je predvidjeti.” (Izaija, 47,11)“ (iz knjige Holokaust u Zagrebu , Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, u Zagrebu 2001, 3-23.)