Deklaracija o pravima djeteta (1959), kao prethodnik Konvencije (1989), upućuje na djetetovo pravo na ljubav (navodeći, u svom šestom članku, kako je djetetu za pun i harmoničan razvoj osobnosti potrebna ljubav i razumijevanje). I nastavni pravni dokumenti navode kako dijete, radi cjelovitog i skladnog razvoja, treba rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja (preambula Konvencije o pravima djeteta, 1989). Propisi zakonskog značaja opredjeljuju se za ljubav kao nužnu pretpostavku čovjekovog zdravog opstanka. Bez nje, skrb i njega ostaju prazni, a djetetov odgoj pretvara se u šutljivo podvrgavanje dresuri ili opiranje nametljivom formiranju karaktera.

Dokumenti pravne snage ne zagovaraju samo roditeljsku ljubav. Oni traže angažman zajednice koja podržavanjem odraslih stoji na raspolaganju djeci. Zdravo društvo ne iznevjerava dijete prepuštajući ga samom sebi. Ono ga čuva kao individualno blago kolektivnog značaja. Zato u svojoj odgajateljskoj zadaći, pojedinac adekvatnog društva ne ostaje sam nego, osnažen skupnim doprinosom, potvrđuje dijete u odnosu zasnovanom na posvećenosti među nesebičnim drugima.

O ljubavi kao osnovnoj potrebi i preduvjetu čovjekovog preživljavanja, mnogo prije pravnih odredbi, progovaraju mitovi, legende i bajke. Primjerice , sve -poznato dijete, prerano odrasla Andersenova Djevojčica sa šibicama, u svojoj nevoljenosti slijedi tragove iščezle, nesretne majke. Okrutno otjerana od oca, prilazi strancima. Njihova mrtvačka ne-sućutnosti vodi dijete u hladnu smrt. Bez obiteljskog mjesta i neusidrena u interesu drugih, djevojčica (očekivano) propada do nestanka.

U agoniji izloženog (uličnog) umiranja, izmoreno dijete pali glavice kratkih štapića, utješno tražeći iskru prisutnosti. U prisjećanju na ljubav (uz rajsku baku), napušta bijedu svijeta.

Potraga za ljubavi u suvremenoj je interpretaciji bitno drugačija. Slikovnica Dom (Maja Biondić, 2025) prati djevojčicu koja, s ruksakom na leđima, promatra kuće. Fizički nedeprivirana, uspoređuje različitost zgrada i razmišlja jesu li one domovi. Njen samostalan razgled prilično je neopterećen. Bez emocionalno-ushićujućih uzleta i razočaravajućeg pada, priča je ravna. Na praznoj ulici, pokraj kuća i mimo njih, ona odustaje od potrage, i odlučuje kako će dom izgraditi u sebi. Ne usamljena, a sama u sebi samoj, bit će svoj na svom. Odijeljena u izoliranom ja, palit će svjetla po svojoj volji, čitati naglas, šaptati, slušati glazbu i bojati se u plavo. Nadići će suvišne kompromise, društvene nametnutosti i stereotipne regule. Postat će gospodar (svog) praznog doma.

Klasična bajka i suvremena slikovnica potvrđuju preobrazbu pristupa sličnoj situaciji u različitim vremenima. Dvije djevojčice s istom željom (naći ljubav), u dva razdoblja, sasvim su drukčije. Dok jedna fizičkom propasti potvrđuje (osjećajni) kolaps svijeta, druga, nahranjena i uredno odjevena, čvrstom ravnodušnošću izigrava emocionalnu tupost zajednice, i samo–fokusira se.

Suvremeno dijete u svojoj pojedinačnosti konkretizira mentalitet skupa samo-izgrađujućih pojedinaca nevezanih za porodicu, klan ili društvo. U kolektivnom ambijentu, oni su samo-odgovorne jedinke koje samo-izabranim idejama samo-konstruktivno grade vlastiti identitet u namjeri samo-održavanja. Njihova samoinicijativna djeca samo-regulirano uče u samo-motiviranim igrama i svoje znanje samo-korektivno stječu u interakciji s auto-ispravljajućim materijalima u vrtićkom prostoru koji (čak) zadobiva status trećeg odgajatelja. Oni su samo-dostatni, auto-referentni sustavi. Nepovezani, smatraju se cjelovitima. U samo-dovoljnosti, (paradoksalno) stvaraju zajedništvo koje podrazumijeva dom.

Pitanje je kako se moguće ljudski samo-izgraditi u neovisnu samo- kompoziciju. Od Andersenovog vremena, i mnogo prije njega, pa do suvremene Konvencije o djeci i ljudskim potrebama, jasno je kako je temeljna sastavnica strukture pojedinačne osobnosti ljubav drugih. Unutarnje utočište gradi se interesom uključenih ljudi. Unutrašnji baza stvara se povjerenjem u prisutne bližnje. U tom smislu, dijete upućeno na samo-gradnju, ostavljeno je praznih ruku. U nemogućnosti da se samo-stvori, ono, samo-utješno, formira fantazijske kule u zraku. U napuštenoj kući, da bi zaboravilo bolnu istinu kako nema ono što mu treba, (barem) iživljava sve što hoće.

Neispravno je misliti kao je, unatoč prividnom (i samo fizičkom) preživljavanju, djevojčica suvremene priče sretnija od one iz tradicionalne bajke. Njihova je razlika jedino u iskrenosti (stvarnosti) njihovog svjedočanstva. U raskrinkanom prikazu, Andersen situaciji daje jasan, logičan (i jedini moguć) kraj – emocionalna bešćutnost podrazumijeva (ljudsku) smrt. Suvremena, materijalno snabdjevena i sita djevojčica, unutarnjim odumiranjem adaptira se okružju ravnodušne hladnoće. U izostanku svake tuge, ona zamrznuto nadilazi sve dječje, i u svom društveno – prilagođenom (razvijenom) naumu, uspješno se ljudski poražava.