U pedagoškim krugovima opće je znana slikovnica koja propagira hit kako je super biti različit (Đ. Miklaužić, Z.Ostović, Super je biti različit, 2003).

Načelno, radi se o vrlo pohvalnoj ideji. Aktualno doba, osobito pod utjecajem međunarodne Opće deklaracije o ljudskim pravima (1948), zabranom svake diskriminacije konačno dokida razlike kojima bi se dodjeljivala (veća ili manja) vrijednost pojedincima, ovisno o njihovim pojavnim obilježjima. Jedinka je nedeklarirana kvalitetom (ona mu pripada po činjenici da je čovjek) i nemoguće ju je rangirati po (višem ili nižem) značaju u općem skupu ljudi. Ljudska prava univerzalno obuhvaćaju sav čovječji rod. Svjetonazorski stoljećima upućivani na ravnopravnost i jednakost (od 18.stoljeća), pojedinci Zapada razlike shvaćaju kao podrazumljivu činjeničnost koja ne suspendira aktivno društveno sudioništvo i vrijednost građana. Kako se navodi, ne samo da oči zakona sve vide jednako, već svaka razlika u društvenom položaju i mogućnostima proizlazi (samo) iz uzajamnih razlika u vrlinama i nadarenosti (Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 1789).

Navedeno načelo koje Europa baštini i (barem) deklarativno prihvaća dvjestotinjak godina, bitno se ističe među ostalima. Pojedinčeva vjera, jezik ili kultura podrazumijevaju zajamčena prava, ali niti jedna od tih (i srodnih) značajki ne dominira nad drugom (sve su kulture jednakovrijedne). U pojavi različit, svaki čovjek dominantno je određen samo–izgrađenim obilježjima svog karaktera (svojom ljudskom krepošću).

U kontekstu takvih polazišta, poželjno je razmotriti ideju spomenute slikovnice (Super je biti različit).

Tekstualno-likovni predložak djela podučava kako je super biti svakog oblika tijela ili boje lica. Super se istaknuti u masi i različitim podrijetlom. Super je nositi naočale ili imati psa vodiča. Super je imati sve što želiš, i super je biti siromašan.

Točan rezime slikovnice, kako su svi ljudi jednaki, paradoksalno je izveden iz tvrdnji o superiornosti drukčijeg.

Priča izostavlja važan uvid kako su podrijetlo, pripadnost rasi ili određenim kulturnim značajkama, dio čovjekovog nasljednog identiteta (koji ovisi o nebiranim i samo-neizborenim okolnostima rođenja). Biti crn, Rom ili gluh nije stvar nastojanja, truda, zalaganja ili angažmana. Takva obilježja nisu ostvaraj samostalnih ambicija. Ona su nezaslužena baština ili, naprosto, prirodna (samostalno nestečena) okolnost.

U tom smislu biti pripadnik pojedine rase nije super, kao ni forma tijela ili kulturno određenje obitelji kojoj se pripada. Nemoguće je biti rođen mimo takvih određenja. Kako ne sadrže samo-zaslugu jer su naprosto pojedinčevo nužno, prirođeno dobro, nepotrebno ih je isticati kao individualnu super-značku.

Štoviše, suvremena zalaganja upravo bi trebala negirati super-poimanja vezana uz nasljedne značajke. Smatrati se super drukčijim suštinski je nepoželjno. Držati se (prirodno) izdvojenim lako vodi u traženje nad-povlaštenja među ostalima. Upravo oprečna svijest i razumijevanje kako su svi ljudi, iza raznih (slučajnih) pojavnosti, u svojim potrebama isti, gradi tolerantnu i nenasilnu misao. U tom smislu,umjesto različit, super je biti sličan jer iz ljudske sličnosti proizlazi njihovo prihvaćanje jednakosti. Očekivanje kako se vlastita posebnost treba smatrati super(iornom), potiče ideju o dozvoljivom ovlaštenju da se druge podređuje vlastitoj nadmoćnoj fantastičnosti.

Slikovnica, nadalje, tvrdi kako je super imati psa vodiča ili koristiti znakovni jezik. Međutim, pitanje je bi li, u svim fazama svog odrastanja, dijete takvu okolnost procijenilo superističnom. U sljepoći ili nemogućnosti čujenja, objektivno, nema super sadržaja. Deficit svake vrste naprosto je specifično pojedinčevo stanje u kojem on, na određen i prilagođen način, odgovara na svoje, a svim ljudima zajedničke ljudske potrebe (da se sporazumijeva, da ovlada prostorom, da bude prepoznat i potvrđen u vremenu, da ga drugi vide). Na razne načine odgovara se na opće čovječje težnje. Hendikep koji razdvaja od prosječne većine nije super već je dobro što je moguće osmisliti odgovore na specifična stanja (poput psa vodiča) kojima pojedinac (neovisno o oštećenju) može ostvariti težnje koje dijeli s drugima, kojima je drugima sličan i zato s njima blizak.

Uz to, važna je opreznost u objašnjavanju sazrijevajućoj djeci kako je deficit nekog njihovog kapaciteta super. Djeca suočena s nemogućnošću (hodanja ili govora) imaju pravo na razočaranje i tugu. Potrebna im je potpora u prihvaćanju okolnosti i jačanju vlastitih kapaciteta umjesto (lažnog) negiranja težine njihovog stanja.

Iako slikovnica tvrdi kako je i siromaštvo super, većina materijalno deprivirane djece svoje stanje neće obilježiti kao poželjno. Siromaštvo je naporno i teško, osobito u djetinjstvu, kada dijete (prirodno) želi cijeli svijet i polaže svako pravo na njega. Uskraćenje doživljaja, iskustava, sadržaja i stvari uslijed obiteljske neimaštine može biti bolno (kao i neprimjerene reakcije vršnjačke okoline na djetetovo stanje). Djetetu ne pomaže laž kako je biti siromašan super pozicija. Potrebno mu je da vlastito stanje shvati kao nezasluženo, zahtjevno i što je najvažnije, (uz ulaganje truda) kao trenutno i prolazno. Materijalno moćniju djecu teško će se uvjeriti kako je bogatstvo jednako dobro kao imovinsko-financijska uskraćenost. Bitno je potaknuti njihov uvid kako ljudske okolnosti nisu trajne pa je sposobnost za zahvalnost, uz poniznost, kvaliteta karaktera koja ih određuje više od onog čime (aktualno) raspolažu.

Sveobuhvatno, umjesto poduke kako je super biti (rođen) različit, poželjnije je izraziti shvaćanje kako je razumljiva čovjekova želja da (među istima) bude poseban. Pojedinac teži davanju vlastitih odgovora svijetu i kroz vlastitu aktivnost želi individualno prepoznavanje. U tom smislu, važna je njegova kreativnost i spremnost za smislenu djelatnost. Mogućnost utjecanja na stvarnost i izazivanja domišljatih mijena u postojećem stanju (što ne podrazumijeva natprirodnu genijalnost – dovoljno je posaditi biljku, dodati vlastiti sastojak poznatom kolaču, odgojiti sretno dijete ili upoznati drugog čovjeka) je super. Super je biti sasvim običan, a poduhvatan. Super je biti dovoljno isti kako bi se među sličnima postao sasvim neponovljiv.