Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o filmskom reditelju Bahrudinu Bati Čengiću (1931-2007), povodom 35 godina “Gluvog baruta”, filma koji je snimio po motivima istoimenog romana Branka Ćopića
Ako jednog dana (možda i prije) bude napisana jedna ozbiljna Istorija alternativne umjetnosti i misli socijalističke Jugoslavije, u toj, već zamišljam podebeloj knjizi, u poglavlju o filmu jedno od posebnih mjesta moralo bi pripasti Bahrudinu Bati Čengiću (Maglaj, 1931 – Sarajevo, 2007), bosanskohercegovačkom i evropskom filmskom reditelju.
Rođen je u 1931, u Maglaju, gradiću u kojem sam profesorovao trinaest godina. I ovom prilikom, ni zlurado, ni žalopojno velim radoznalijim čitaocima da se ne trude kako bi našli neku školu, ulicu, trg, možda samo neku čikmu u Sarajevu, Maglaju ili drugdje njemu u ime. Neka se ne trude, i tamo majstori zaborava ne spavaju. I… Neka se ne čude zašto je relativno kratka lista Čengićevih igranih filmova. Istina, duža je ona dokumentarnih. (Lista je dostupna u mreži na nekoliko evropskih jezika, te u bitnim jugoslavenskim i evropskim filmskim enciklopedijama koji, avaj, nema u mreži pa treba zaviriti u biblioteku).
Koliko je moguće – ukratko, o Bati Čengiću, reditelju o kojem se svi autori encikopedijskih jedinica slažu da je svojim djelom obilježio filmsku umjetnost bivše Jugoslavije djelima Mali vojnici, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Slike iz života udarnika, Pismo-glava i Gluvi barut.
Režiju je studirao u Beogradu i Parizu. Slobodnog duha i svjetonazora prema kojem umjetnik mora vjerovati svojim očima, već šezdesetih godina postao je filmska ptica rugalica, posljedično svrstana u katalog filmadžija crnog talasa. Takav status bio je već najavio prethodnim ostvarenjima, kratkometražnim filmovima (Deset na jednog i Čovjek bez lica). Svojim uglom gledanja na rat ali i na svakodnevne teme skrenuo je na sebe pažnju i publike i čuvara poretka.
Ipak, glavna zasluga toj katalogizaciji pripada filmu Mali vojnici1 (1967), realizovanom prema scenariju Mirka Kovača. Film je na Pulskom festivalu dobio nekoliko Arena, predstavljao je Jugoslaviju u Kanu 19682. Prema jednoj “legendi”, Tito, strastveni filmoljubac, ljutito je odmahnuo rukom i uz oštar komentar napustio sobu u Belom dvoru u kojoj je svake večeri gledao filmove. Šta je Maršal zapravo rekao? Možda jedno, lako pretpostavljivo: “Nije to slika revolucije!”(?) Svejedno, bio je to duboko naš film, koji je je ostvarila odlična glumačka ekipa (Stole Aranđelović, Zaim Muzaferija, Marika Tučanovska, Mija Aleksić). I danas Mali vojnici gledaocima postavljaju implicitno pitanje ko smo ako nas (bilo koji) ideološki kolektivizam zgrabi svojim šapama. Bio je to film neugodan i zbog demitologizacije uloge djece u partizanima, tretiranja kao da su odrasli. Muzika Bojana Adamiča (koji će komponovati i za Čengićeve filmove Slike iz života udarnika i Pismo glava) dala je filmu osobiti pečat. U nama koji se još uvijek sjećamo, adaptacija partizanske pjesme Po šumama i gorama (u kojoj odjekuje obećanje: prije ćemo mi umrijeti, nego naše zemlje dat), koja otvara Male vojnike, može proizvesti efekat… Koji? Možda ponajviše i samo ćutanje? Pred istorijom činjenica ili pred iluzijama o čvrstini takozvanih istorijskih projekata?
Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji (1971), Čengićev film snimljen na osnovu istoimenog romana Bore Ćosića, bez obzira na pohvale nakon premijere u Puli, zvanična kritika je osudila nepoželjnim. Danas je to djelo, kojem je svoj satirični pečat utisnula izvrsna glumačka ekipa (Dragan Nikolić, Milena Dravić, Bata Stojković, Branka Petrić, Milivoje Tomić) jedan od kultnih filmova jugoslavenske kinematografije. Besmrtna scena u kojoj beogradska porodica, sarkastično zbunjena istorijom u pokretu, jede Staljinovu glavu napravljenu kao slatkiš bila je oprostiva iako je to bio posredni udar na jednopartijski sistem i “jedini put u socijalizam”. Ali Slike iz života udarnika (1972) nisu bile oprostive. Film je, prema odluci žirija, kojim je predsjedavao drug Stipe Šuvar, odlikom 6 prema 3 isključen iz
konkurencije. Film je govorio o škodljivoj istini o životu rudara udarnika, koju je Čengić dao na osnovu biografije Alije Sirotanovića, legendarnog udarnika iz rudnika Breza. Alija je svojevremeno, na takmičenju u iskopu uglja, pobijedio isto tako legendarnog sovjetskog rudara Stahanova. Pobijedio, vjerovao u socijalizam i završio zaboravljen, kao socijalni slučaj. Film, restaurisan, prikazan je na Bijenalu u Veneciji 2023.
To je bila kap koja je prevršila čašu: Čengićeva filmska sudbina poistovjetila se, primjera radi, sa sudbinama Aleksandra Saše Petrovića i Žike Pavlovića. Uslijedili su pozivi iz inostranstva, iz uglednih zapadnih filmskih studiji. Nije prihvatio poziv. Ostao je u svojoj zemlji, kao umjetnik željan saznanja o društvu putem metoda vlastite kože. Malo je znano da je zaslugom jednog prijatelja pisao članke u poljoprivrednom listu “Zadrugar”, da bi nešto zaradio.
Dugo, dugo nije snimao. Dugo, ali je živio sa svojim projektima, u nekoj tvrdoj vjeri da će barem neke ostvariti. “Filmski radnik je nesretno ljudsko biće…”, reći će kasnije3, u predvečerju jugotragedije, u intervjuu koji vrijedi čuti. I danas zastanem nad tom lakonskom rečenicom čovjeka i umjetnika koji nije izgovorio niti jednu osvetoljubivu riječ u prelomnom vremenu, kad je postalo modom pljuvanje po prošlosti. Kad najednom niko nije bio “komunjara” što je to htio biti, već što “se moralo”. Štaviše, smatrao je da je među komunistima bilo časnih i poštenih ljudi.
Nije snimao sve do 1983, kad ostvaruje svoj film Pismo – glava, koji možete odgledati putem mreže. (Izvrsni glumci: Mladen Nelević, Mira Furlan, Adem Čejvan, Vladica Milosavljević, Boro Stjepanović, Zaim Muzaferija, Boris Dvornik…) Smještena u Sarajevo, i to je ubjedljiva filmska priča o socijalnoj drami običnih ljudi u čijim životima se posredno odražavaju raznovrsni elementi krize u Jugoslaviji nakon Titove smrti.
Od Branka Ćopića lično, nešto prije nego što je veliki prozaik napisao oproštaj “Zbogom lijepi i strašni živote”, dobio je dozvolu da napiše filmski scenarij prema romanu Gluvi barut. Film4 se u bioskopima pojavio 1990, kao plod dugog Čengićevog rada na scenariju (u sedam verzija), kojim je – prema vlastitim riječima – “prenio literarno djelo u drugi medij”. I to na svoj način, prema dubokoj slobodi savjesti, kao podsjećanje na činjenicu da “smo narod koji temeljito počinje od ništa, ne koristimo istoriju kao pouku”. Za projekat neugodne (i škodljive, kako se prije govorilo) filmske istine o otporu i Revoluciji angažovao je vrh jugoslavenskog glumišta: Mira Furlan, Branislav Lečić, Fabijan Šovagović, Mustafa Nadarević, (nedavno preminuli) Josip Pejaković, Marko Nikolić, Zvonko Lepetić, Radko Polič, Zaim Muzaferija, Svetozar Cvetković, Enver Petrovci…
Čengić je Gluvi barut bazirao na temi takozvanog crvenog terora, dakle likvidacija ideoloških protivnika komunizma u redovima otpora ustaškom teroru i zločinima nad Srbima u Bosanskoj krajini, o kojem literarno (i dokumentarno) specifično svjedoče Ćopićevi romani Prolom i Gluvi barut. Ipak, implicitna tema filma je određena pitanjem prava na zločin. U tom dramskom kolopletu su, opet implicitno, i pitanja koja su u literaturi postavljali i Dostojevski, i Selimović, i Sartr – sjetimo se njegove drame Prljave ruke ( Les Mains Sales)… Isti problem je, naslućujem, grizao Ćopića sve do smrti. Složenom interpretacijom teme Čengić nije zaobišao ni motiv ideološke mržnje prema religiji. Pa tako ni pitanje ko je čovjek koji smatra da može biti i tužilac, i sudija, i izvršilac kazne. Ovaj film se, na svoj način, nalazi na vertikali jeretičkih djela: U Čengićevoj viziji Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji radilo se i o građanskom ratu.
Bato Čengić je za vrijeme srpske opsade Sarajeva snimio 900 minuta dokumentarnog materijala iz kojeg je (1999) montirao dugometražni dokumentarni film Mona Lisa u Sarajevu. Ova sentimentalno-dokumentarna priča o otporu zlu kao da u svojoj osnovi ima misao Dostojevskog, danas gorkoironičnu: “Ljepota će spasiti svijet”.
Nemam namjeru da iznova postavljam pitanje o nepostojećoj ulici ili trgu Bate Čengića. Dakle, o evidentno još jednom smišljenom pokušaju zaborava, ovaj put u bosanskohercegovačkoj kulturi. Preciznije – u njenom bošnjačkom segmentu, ispolitizovanom do granica u kojim nema mjesta ni za jednog Izeta Sarajlića. Ali ima i te kako (kao i drugdje u ex Jugoslaviji) mjesta za zaborav velikih ljudi i reviziju kulture i istorije. Istina je, imena ulica, trgova, škola, biblioteka, kulturnih centara niti umanjuju niti uvećavaju djelo jednog umjetnika, ali mogu pokazati odnos jednog društva prema njemu i vrednovanju umjetnosti.
Na kraju, poruka strpljivim čitaocima: fusnote u ovom zapisu nisu plod težnje ka akademskom diskursu, već da radoznalijima bude olakšan pristup linkovima Čengićevih filmova. Takođe sitan “poklon”: ako hoćete, pogledajte Batinu kratku poeziju čistog filmskog jezika, bez ijedne riječi: Čovjek sa satom5 (1981, 13 minuta).
https://www.balcanicaucaso.org/cp_article/le-scomode-verita-di-bato-cengic/
2. 1968 je posebna godina u istoriji Kanskog festivala. Francuski maj (studentski protesti), bio je razlog prekida 21. Festivala. Čengićev film imao sreću da bude prikazan prije 13. maja, dana prekida. Bio je u konkurenciji sa filmovima reditelja poput Istvuda, Tarantina, Vendersa… Iz žirija su demonstrativno istupili Raman Polanski, Monika Viti i Lul Mal, a neki reditelji, među kojim je bio i Miloš Forman, povukli su svoje filmove iz konkurencije.
radio gornji grad 
