Većina kopnenih sisavaca rađa u uspravnim ili poluuspravnim položajima – čučeći, stojeći ili klečeći. Ta opservacija nije nikakvo anarhoprimitivističko maštanje o romantičnoj ideji prirode, nego prosto evolucijski optimalan način rađanja. Gravitacija pomaže, zdjelica se otvara, tijelo može intuitivno tražiti položaj koji omogućuje najefikasniji prolazak mladunčeta. Ženski homo sapiensi, iliti žene, naravno, nisu iznimka. Hiljadama godina žene su rađale upravo tako – u pokretu, u položajima koji su im u tom trenutku odgovarali.

Unatoč tome, u modernim zapadnim bolnicama dominira porod u ležećem položaju, s nogama gore. Taj je položaj gotovo jedinstven među sisavcima i nema fiziološko ni evolucijsko opravdanje. Njegovi korijeni nisu medicinski, nego historijski i institucionalni.

Kako je ležanje postalo norma

Ležeći položaj, poznat kao litotomija, postao je standard prvenstveno radi pogodnosti doktora, a ne potreba rodilja. U 17. stoljeću, s ulaskom muških doktora u porod – koji je dotad bio isključivo ženski prostor babica – dolazi do promjene dinamike. U francuskoj aristokraciji pojavljuje se praksa da muškarci promatraju porod, a kralj Luj XIV. poznat je po tome da je želio gledati rađanje, što je zahtijevalo da žena leži. Taj je položaj postao „pristojan“, zatim moderan, a s vremenom i normaliziran.

I onda, zbog jednog aristokratskog fetišista, u 19. i 20. stoljeću, kako se porod seli iz kuće u bolnicu, ležanje postaje standard jer savršeno odgovara bolničkoj logici: omogućuje doktoru bolju vidljivost, lakšu upotrebu instrumenata poput forcepsa i vakuuma, jednostavniju primjenu anestezije i uklapanje u stroge protokole. Drugim riječima, tijelo žene prilagođava se sistemu, a ne obrnuto.

Patologizacija poroda: fiziološki proces postaje medicinski problem

Da bi se takva praksa uopće mogla učvrstiti, porod je morao prestati biti shvaćen kao fiziološki proces i postati medicinski problem. U institucionalnom okviru porod se ne promatra kao prirodan završetak trudnoće, nego kao stanje stalnog rizika – nešto što zahtijeva nadzor, kontrolu i intervenciju.

U tom modelu žena više nije aktivni sudionik poroda, nego pacijentica. Njeno se tijelo ne tretira kao sposobno, nego kao potencijalno disfunkcionalno. Kontrakcije se mjere, porod se razlaže na faze koje moraju napredovati određenom brzinom, a odstupanje od protokola automatski se tumači kao problem. Ne zato što je nužno prisutna patologija, nego zato što se tijelo ne uklapa u vremenski i logistički okvir institucije.

Dijete se u tom procesu često implicitno tretira kao strano tijelo koje treba „izvaditi“, a ne kao aktivni sudionik poroda. Cilj postaje završiti porod brzo, predvidivo i pod nadzorom. Ležeći položaj savršeno se uklapa u takvu logiku jer omogućuje nadzor, intervencije i standardizaciju. Ne zato što je bolji za ženu, nego zato što je bolji za sistem.

Šta kaže fiziologija

Istraživanja već desetljećima pokazuju da uspravni položaji nude jasne anatomske i kliničke prednosti. Kada žena čuči ili kleči, zdjelične kosti mogu se proširiti i do 30%, što olakšava prolazak bebe. Gravitacija pomaže spuštanju djeteta, a kut između maternice i zdjelice postaje optimalniji.

Klinički gledano, uspravni položaji povezani su s kraćim trajanjem drugog porođajnog doba, manjim brojem epiziotomija, manjim brojem ozljeda međice, boljom oksigenacijom djeteta i manjim subjektivnim doživljajem boli. Cochraneova meta-analiza iz 2017., koja je obuhvatila 32 studije i više od 9000 prvorotkinja, pokazala je da uspravni položaji skraćuju drugi stadij poroda i smanjuju potrebu za asistiranim porođajem.

Suprotno tome, ležeći položaj otežava rađanje. Žena tiska protiv gravitacije, krvne žile mogu biti komprimirane težinom tijela i bebe, što smanjuje protok krvi i kisika, a trtična kost se potiskuje tako da zapravo smanjuje prostor kroz koji dijete mora proći. Mišići koji bi trebali pomagati tisku ne mogu se optimalno aktivirati. Problemi koji iz toga nastaju često se zatim „rješavaju“ medicinskim intervencijama – intervencijama koje možda uopće ne bi bile potrebne da porod nije započeo u nepovoljnom položaju.

Važno je reći i ovo: bol, dugotrajnost i komplikacije koje proizlaze iz takvog okvira zatim se predstavljaju kao „normalno iskustvo poroda“. Žene se uči da je porod nužno traumatičan, da „tako mora biti“, umjesto da se pita proizvodi li sam sistem dio te patnje. Kada se zatim pojave strah, panika ili potreba za intervencijom, to se koristi kao opravdanje za još veću kontrolu, a ne kao signal da je početna postavka pogrešna.

Zašto se praksa ne mijenja

Unatoč jasnim dokazima, ležeći položaj i dalje dominira. Razlozi nisu medicinski, nego sistemski: institucionalna tromost, način na koji je medicinsko osoblje educirano, pravni strah od odstupanja od protokola, dizajn prostora i opreme i činjenica da ležeća rodilja omogućuje veću kontrolu, brže intervencije i „upravljanje“ porodom.

Čak i Svjetska zdravstvena organizacija već godinama preporučuje da žene rađaju u položaju koji im odgovara, ali te preporuke često ostaju mrtvo slovo na papiru. Iako neke zemlje, poput Nizozemske, skandinavskih država i dijelova Njemačke, uvode fleksibilnost položaja i jačaju ulogu babica, u velikom dijelu svijeta porod se i dalje odvija prema logistici sistema, a ne fiziologiji žene.

Zašto bi ovo trebalo biti feminističko pitanje

Ova tema savršeno se uklapa u feminističku kritiku: povijesno preuzimanje poroda od žena-babica, namještanje ženskog tijela radi muške i medicinske pogodnosti, oduzimanje autonomije i instinktivnog znanja, patologizacija zdravog procesa i institucionalna kontrola nad reprodukcijom.

Ipak, mainstream feminizam o porodu rijetko govori. Fokus je snažno na abortusu, kontracepciji i reproduktivnom izboru – što su važna pitanja – ali samo iskustvo poroda i uvjeti pod kojima se on odvija često ostaju po strani.

Dio razloga leži u liberalnoj mantri „izbora“, koja rijetko propituje koliko je taj izbor stvaran kada su alternative nedostupne ili aktivno obeshrabrivane. Dio radikalnih feministkinja je u strahu od „naturalizacije“ žena, kao da priznanje biološke stvarnosti automatski vodi u esencijalizam. Tu je i klasna dimenzija: žene koje imaju novca mogu birati, dok one u javnom zdravstvu često nemaju nikakav stvarni izbor. Konačno, feminizam se često oslanja na medicinu kao saveznika u nekim borbama, pa izbjegava kritiku u drugim.

Jedan od čestih načina na koji se kritika ležećeg poroda neutralizira jest njezino etiketiranje kao „hipijevske“, „alternativne“ ili „new age“ ideje. Time se rasprava namjerno prebacuje s činjenica i ishoda na karikaturu: žene koje traže autonomiju prikazuju se kao iracionalne, neozbiljne ili anti-znanstvene, bez obzira na to što se njihovi argumenti temelje na medicinskim istraživanjima, preporukama zdravstvenih organizacija i kliničkim ishodima.

Ova optužba ne služi opovrgavanju argumenata, nego njihovom diskreditiranju unaprijed. Ako se zahtjev za uspravnim položajem proglasi „hipijevštinom“, više se ne mora odgovarati na pitanje zašto je ležeći položaj štetan, zašto povećava intervencije i zašto se ženama rutinski oduzima izbor. „Hipijevština“ funkcionira kao signal za gašenje rasprave.

Ironično, ono što se naziva hipijevštinom često je upravo suprotno: zahtjev da se medicina vodi dokazima, a ne tradicijom, hijerarhijom i komforom sistema. Prava hipijevština bila bi ignorirati podatke, odbacivati intervencije u slučaju komplikacija i romantizirati rizik. Kritika ležećeg poroda ne radi ništa od toga.

Postoje iznimke što se feministkinja tiče – Sheila Kitzinger, Ina May Gaskin, Barbara Katz Rothman i neke radikalne feministkinje online, ali su te žene često marginalizirane upravo zato što diraju u neugodno mjesto: činjenicu da sistem koji tvrdi da „štiti žene“ često funkcionira protiv njihovih tijela i interesa.

So, in conclusion.

Ležeći položaj pri porodu nije prirodan, nije evolucijski optimalan i nije neutralan. Riječ je o historijskoj i institucionalnoj praksi razvijenoj radi pogodnosti sistema, a ne fizioloških potreba rodilja. Ovo nije kritika medicine kao takve, nego kritika medicine koja odbija priznati vlastite slijepe točke kada one pogađaju žene.

Promjena toga ne zahtijeva odbacivanje medicine, nego njezino stavljanje u službu žene, a ne obrnuto. Prije svega, zahtijeva vraćanje autonomije – pravo da žena u javnom zdravstvenom sistemu smije slušati vlastito tijelo jednako kao i ona u privatnoj klinici. Dok god se porod tretira kao bolest koju treba kontrolirati, a ne kao fiziološki proces kojem treba omogućiti da se odvije, pitanje poroda neće biti pitanje zdravlja, nego pitanje moći.