Palo mi je na pamet da sam , metonimijski gledano, kao neka citra sa osam žica, moj inače omiljeni instrument, te da na meni stotinu ruku svira u isto vrijeme. Čujem te titraje i treptaje doslovce sa svih strana, čim otvorim oči: zvuk kiše u oluku, lišće koje trepti, kukavicu u vrtu, rast svjetla u prozorskom oknu, taktove glazbe iza susjednog zida, miris kaše iz kuhinje, zrak koji izlazi iz probušene lopte, frekvenciju boje na koricama bilježnice. Sve to osjetim odjednom, pa onda razlučujem, računajući također da su tu i okidači: kad se žica na citri dodirne, ne javlja se zvukom samo neposredno, već bruji u rezonanci, sjeća nams na ljude, događaje, mjesta, situacije, neriješene čvorove u nekom dalekom vremenu, a katkada nam se naglo obznani što smo , zapravo, u tom dalekom času trebali naučiti i saznati.

Ajme, pa to je bio rastanak! To su bile zadnje riječi za mene, kako ih nisam uočila? Onaj pokret, to je bio trzaj odvajanja, onaj bježeći pogled i trzaj usne, to me je već otpisivalo iz “bilježnice srca” i okretalo se drugoj strani! Usmjerena na paradokse, na neobične senzacije, na jezične doskoke i preskoke, nisam vidjela ono obično, jednosmjerno iz “centralnoga režnja”, niti prepoznala poštara na vratima, koji je nosio gavransku poruku: NEVERMORE!”.Čudim se potom i poput Cvetajeve dobacila bih suvremenicima: “Vi ste ,i tuđi, vi skupljate kamenje na nebu, ja spadam u “duše koje plešu!”.

I nisu samo rastanci ni promašaji, nije krivnja i stid, nego stotinu stvari, prizivanje rime po sličnim slogovima, uzbuđenje prvogleda pred nekim prizorom, pronađena skladnost boja, spontani oblici i likovi iz “klupka crne vune” u nekom crtežu, sjećanje na ljubaznost neke prijateljske geste, kad ti netko promrzlu ruku grije u svome džepu, ista jabuka koju grizete s dva kraja, ista rečenica koju izgovarate u minuti, ista “struja od glave do pete”, kad ti prst gurua dotakne tjemenu čakru. Vjerujem da smo svi neki instrumenti, neke rezonantne kutije, no da ne reagiramo rječju ili glasom, ne vjerujući u svoju mogućnost izrazivosti, u usmenost i pismenost, kojom smo u početku svjesnosti bili obdareni. Kreativnost se povlači, ali moć doživljaja ostaje.Život sve to nekako uskladi i poravna, naposlijetku.

Ponekad mi se čini da previše doživljavam, zapisujem, govorim, no prekasno je za mijene. Prsti koji na meni sviraju nevidljivi su, nisu od ovoga svijeta, ne pokoravaju se zakonima fizike, niti mojoj vlastitoj voljnosti. Nadam se da će mi s vremenom oprostiti i oni, kojima je mačja derača draža od suptilnih tonova duše, te da će dopustiti “čar različitosti”onima koji dolaze, a među kojima bi se, hirovitom igrom prirode, mogla naći i njihova djeca!

F. G.