Najmanje tri su zapisane legende – staroslavenska, češka i latinska. Prema njima Ivana kraljevića hrvatskog, kao pustinjaka je u lovu, ranivši njegovu košutu, otkrio knez Bořivoj Prĕmislovec koji je vladao Češkom od 870. do 889. godine. A tko zna koliko je knjiga o toj ranosrednjovjekovnoj povijesti nestalo u ratovima i požarima iz bogate knjižnice benediktinskog samostana koji je podignut kasnije pored svetišta. Dodirnula sam taj prostor, ušla u spilju, popila vodu i umila se. Ostaje mi samo šarm oskudice kao svjetonazor svih mojih putopisanja. Sloboda pisanja-lutanja u kojem će se smisao sklapati i gubiti u vremenima i prostorima srednjeg i suvremenoga vijeka kao ne tako udaljenim i gotovo jednako mračnim ili svijetlim vremenima. (…)

(…) U ovoj hladnoj, a ipak prozračnoj špilji srednjovjekovlje izranja kao vrijeme u kojem je posve jasna granica između svijetla i tame, dobra i zla. Iznad nekadašnje mrtvačnice otvor je kroz koji dolazi svjetlo. U prostoriji do groba sv. Ivana kapelica je u kojoj će se vjenčati par koji nam se pridružio. Šišmiši na stropu špilje nisu uznemireni i prolijeću iznad nas. U meni se bude i svijetle i tamne misli. Nekad sam se bojala šišmiša i sada susprežem taj posve iracionalni strah dok me osvjetljava neka tiha radost zbog susreta u ovoj špilji s prijateljicom Janom, čuvarem Michaelom Šedivyjem i mladim parom koji se sprema vjenčati u kapelici pored groba sv. Ivana, pod okriljem njegova dobrog duha. Prostor je i starovjerski i kršćanski. Otvor kroz koji ulazi svjetlost nazvan je Čertova díra ili Vražja rupa. Kroz nju je sv. Ivan protjerao demone koji žive u špiljama i vladaju vodama. Ivanov boj sliči na boj sv. Jurja i zmaja kako je i prikazan na ilustracijama čeških kronika. To je boj kršćanskog svetca sa starovjerskim demonima i govori nam o samim početcima pokrštavanja u prostoru koji personificiraju dva glavna slavenska boga, Veles koji obitava u špiljama i koji vlada Donjim svijetom i Peruna gromovnika visoko na stablima i stijenama koji vlada Gornjim svijetom. I upravo strma svetoivanska stijena iznad crkve, samostana i svetišta, svojim stubastim oblikom reminiscira na njihovu borbu koja nikad ne prestaje. Veles se penje, a Perun ga vraća natrag kako bi zaustavio potop i uspostavio ravnotežu i ciklus godišnjih doba. (…)

(…) Pismo putuje kroz vrijeme – neotvoreno ili skriveno. U nekom zagonetnom ornamentu ili posve vidljivo kao nenametljivi znak, naizgled nezanimljiv povorkama turista i njihovim objektivima. Pored bučnih ulica i reklama. Možda malo više ili nešto niže od razine popularnog i korisnog. Kad sam se zagledala u elegantnu zgradu u stilu češke poštanske renesanse na velikom trgu na Hradčanima i Dürerovu izložbu u prizemlju, vidjela sam lik prekrasnog slikara koji kažiprstom pokazuje prema gore. Tamo je i moje pismo, pomislila sam i podigla ga, sasvim legalno, ne narušivši izloženi pismohran na njezinoj fasadi. U njemu je netko nepotpisan zamislio moje putovanje u Prag kojem sam se, nakon toliko posjeta, tako opirala. Od susreta s Janom Krásnom u Zagrebu − putovanja s Davorom, književnih susreta, praškog sutona s Ivanom − do svetišta svetog Ivana Hrvatskog, prvog češkog svetca, u malom selu Svatý Jan pod Skalou u češkom kršu, stjenovitom i šumovitom s potocima i rijekama ponornicama – Tam, kde dávaji lišky dobrou noc. Da, tamo gdje mudra lisica kaže: Laku noć! Nepoželjnim ljudima koji taj svijet vide kao nezanimljivu zabit, a čudovišnu noć svim svojim susjedima, šišmišima, daždevnjacima, čavkama i zmijama.