U Sjedinjenim Američkim Državama danas ne postoji službeni popis zabranjenih knjiga, jer bi to, naravno, zvučalo previše grubo.

Umjesto toga postoji nešto daleko sofisticiranije.

Tisuće ‘lokalnih odluka’, ‘administrativnih procjena’ i ‘brige za djecu’ koje, sasvim slučajno, dovode do istog rezultata.

Knjige nestaju s polica.

Civilizacija je, očito, napredovala.

Nekada su se knjige spaljivale javno, uz vatru i histeričnu urlačinu.

Danas se uklanjaju tiho, uz zapisnik sa sastanka školskog odbora i rasprave o ‘primjerenosti sadržaja’. Napredak je impresivan: nema dima, nema pepela.

Samo prazne police i vrlo pristojna objašnjenja.

A iza te pristojnosti stoje brojke hladne i uredne.

U školskoj godini 2024.–2025. zabilježeno je oko 6.870 zabrana knjiga u 23 države. Među njima se posebno ističu: Florida s oko 2.304 zabrane, Texas s oko 1.781 zabranom, Tennessee s oko 1.622 zabrane.

Ostatak zemlje sudjeluje tiše, ali dovoljno da sustav funkcionira… Ukupno, od 2021. do 2025. više od 22.800 zabrana u 45 država.

Drugim riječima gotovo cijela zemlja, samo različitim intenzitetom.

U tom suvremenom ritualu, organizacije poput PEN America i American Library Association pokušavaju brojati ono što službeno ne postoji.

Statistika je nezgodna stvar: teško je ignorirati brojke kada se već toliko truda ulaže da se objasni kako problem zapravo nije problem.

Razlozi su, naravno, uzvišeni… Knjige su ‘previše eksplicitne’, ‘previše političke’, ‘previše mračne’.

Jednostavno ‘previše’.

Previše stvarnosti, previše povijesti, previše identiteta… Idealna knjiga, čini se, jest ona koja ne izaziva ništa osim blagog klimanja glavom i sigurnog zaborava.

Pa ipak, upravo te ‘previše’ knjige uporno se vraćaju na liste zabrana.

Među njima se redovito nalaze:

1984, George Orwell;

The Handmaid’s Tale, Margaret Atwood; Beloved,Toni Morrison;

The Bluest Eye,Toni Morrison;

Looking for Alaska, John Green;

The Perks of Being a Wallflower, Stephen Chbosky;

Crank, Ellen Hopkins;

Gender Queer, Maia Kobabe;

The Color Purple, Alice Walker;

A Clockwork Orange, Anthony Burgess…

To nisu opskurne knjige…

To su djela koja su prošla kroz nagrade, kritiku i generacije čitatelja i zatim završila na listi ‘neprimjerenih’.

Problem nije u njihovoj kvaliteti, nego u njihovoj sposobnosti da uznemire.

Ironija je gotovo previše očita da bi bila smiješna.

Harry Potter, J.K. Rowling se uklanja jer promovira vještičarenje i okultno’, a neke

škole i čak crkvene zajednice su tvrdile da knjige mogu „navesti djecu na magiju.

1984 se uklanja jer je ‘politički osjetljiva’, dok The Handmaid’s Tale izaziva nelagodu jer prikazuje društvo koje mnogi radije ne bi zamišljali.

Kao da je najveći grijeh književnosti upravo to što tjera čitatelja da misli.

Aktivnost koja, čini se, postaje sve rizičnija.

U međuvremenu, pravni branitelji slobode, poput American Civil Liberties Union, vode bitke u sudnicama, pokušavajući objasniti da sloboda govora uključuje i ono što nije ugodno.

To je nezgodna ideja, jer zahtijeva određenu razinu tolerancije prema nelagodi, a nelagoda je, po svemu sudeći, luksuz koji se sve rjeđe dopušta.

I onda, gotovo neizbježno, povijest se pojavi kao lekcija koju bi mnogi najradije preskočili.

U Trećem Rajhu u Aktion wider den undeutschen Geist knjige su se uklanjale na lomačama javno.

Postojalo je ime, postojala je lomača i postojala je ideologija koja nije osjećala potrebu da se pravda.

Danas bismo to, naravno, nazvali drugačije.

Možda nešto poput Action Against the American Spirit samo što bi, za razliku od povijesnog originala, sve bilo obavljeno uz pravilnik, odbor i formulaciju ‘u najboljem interesu djece’.

Razlika je, dakle, estetska… Nekada se knjige spaljuju na trgovima.

Danas se uklanjaju iz kataloga… Nekada je postojala jasna namjera.

Danas postoji niz dobrih namjera koje vode do istog rezultata, samo bez potrebe da se to izgovori naglas.

Na drugoj strani, roditelji, političari i razne interesne skupine nastupaju s iskrenom brigom.

Djecu treba zaštititi… Od čega?

Od ideja, najčešće.

Od složenosti svijeta.

Od činjenice da stvarnost nije uredno podijeljena na ‘primjereno’ i ‘neprimjereno’… Zaštita, u ovom slučaju, podrazumijeva filtriranje stvarnosti dok ne ostane samo ono što je bezopasno ili barem ono što tako izgleda.

I tako dolazimo do paradoksa koji je gotovo elegantan u svojoj dosljednosti.

Društvo koje se ponosi slobodom izražavanja ulaže golem napor da precizno odredi koje je izražavanje prihvatljivo…Ne zabranjuje knjige, samo ih uklanja.

Ne cenzurira, samo ‘prilagođava sadržaj’.

Ne ograničava pristup, samo ga usmjerava, pažljivo i sustavno.

Rezultat nije spektakularan… Nema velikih lomova, nema dramatičnih scena.

Samo postupno sužavanje prostora u kojem ideje mogu postojati bez odobrenja.

Tiho, gotovo neprimjetno, civilizacija demonstrira jednu staru sposobnost da pronađe sofisticirane načine da učini ono što je nekada činila vrlo izravno.

Možda je to i najveća ironija cijele priče.

Nisu problem knjige koje se uklanjaju.

Problem je što se sve to događa uz uvjerenje da je razumno, odgovorno i iznad svega nužno… Kada cenzura prestane izgledati kao cenzura, ona prestaje izazivati otpor.

A tada više nije potrebna ni velika sila…

Dovoljna je suglasnost…

I u tom smislu, nema potrebe za dramatičnim zaključkom.

On je već tu.

Tih, uredan i sasvim prihvaćen.