Kad majka kaže ‘Sjekli te, pekli te, pošto se udaš nema vraćanja kući’ ili ‘Možeš dolaziti samo kao gost’ ili ‘Ti si tuđa kuća’ ona time mijenja ontologiju doma. U tom trenutku kuća prestaje biti gnijezdo i postaje tranzitna stanica. Djevojčica odrasta u prostoru u kojem joj se od najranijeg djetinjstva stavlja do znanja da mu ne pripada potpuno.

Čovjek cijeli život nosi kuću u sebi. Ali, šta se desi kada ti odmalena govore da ta kuća nije tvoja? Tada nastaje ono što bi se moglo nazvati traumom doma odnosno unutrašnje beskućništvo.

Neke žene imaju adresu, muža, djecu, čak i svoj stan, ali nikada ne osjete elementarno ‘sklonište bića’ zato što su odrasle uz ideju da je njihovo prisustvo svuda privremeno, da pravo na ostanak moraju zaslužiti. Zato je riječ ‘gost’ u ovom kontekstu tako brutalna. Gost nema vlastitu ladicu, ne ostavlja tragove, ne učestvuje u ritmu kuće, ne spušta umorno tijelo bez osjećaja da nekoga opterećuje. Čovjek gradi identitet kroz intimne prostore, piše moj amidza Bachelard, male rituale pripadanja, kroz ormare, tavane i podrume, mirise kuhinje, kroz stvari koje ostaju na svom mjestu jer neko očekuje da ćeš se vratiti.

Kuća je jedino mjesto gdje čovjek smije biti slab. Zato je za dijete strašno kada mu se unaprijed kaže da će jednog dana izgubiti pravo na taj prostor.

Muškarca kuća uvijek ‘čeka’. Čak i kada ode, njegova soba ostaje netaknuta, kao produžetak identiteta. Kćerka, međutim, odrasta ubjeđena da je već jednom nogom napolju, istovremeno isključena i zadužena. Nije dovoljno ‘svoja’ da bi ostala, ali jeste dovoljna da bude pozvana onda kad kuća zatreba njegovateljicu. I kćerke se vrate u kuće koje su ih ranile, iz straha od osude, duboko usađenog osjećaja dužnosti, nadajući se da ce kroz brigu postati ‘dovoljno dobre’. A neće. Nikad.