Začećem započinje život. Ta je činjenica znanstveni fakt.
Znanstveno je izvjesno i da nastajanje čovjeka iz života zahtjeva ljubav. Ljudska jedinka biće je odnosa koje se u osobnosti formira isključivo kroz komunikaciju sa zajednicom. Da bi psihološki zaživio, čovjeku je potreban autentičan interes i angažirana briga. Pravo na ljubav, kao jedna od osnovnih čovjekovih potreba, eksplicitno je zaštićena Deklaracijom o pravima djeteta (1959), dok se u Konvenciji (1989) njen (čovječji) razvojni značaj, mada indirektnije, također zagovara sasvim jasno.
Zaštitnici života, ako su stvarni, svojim bivanjem nužno svjedoče bliskost. Sa sličnima i nepoznatima okupljaju se na bratskoj razini. Njihov izdvojen član preuzima punu odgovornost prema strancu kojeg prihvaća kao svog. Njihovo bez-koruptivno društvo ne razdjeljuje naše i tuđe. Ne garantira dominaciju (društveno) jačega. Ravnodušnost mijenja za pravednost i suosjećanje. Umjesto prevare i podvale, nudi čestitost i uzajamnu skrb. Njihov odijeljeni pojedinac djeluje motiviran dobrobiti svih. Njihova potreba namiravanja vlastitih interesa umirena je razumijevanjem koncepta dobra zajednice.
Takvo društvo njeguje slobodu. Razumije ju kao ishodište zrele ljubavi koja se samo-ograničava zakonom morala. Dok se društvenom represijom prigušuje zlo, ljubav izvire iz samo-izabranog osobnog opredjeljenja za vrijednost koja oslobađa od robovanja niskom porivu. Ljubav je promišljena i samo-zakonodavstvena moć. Na nju je nemoguće primoravati; za nju se svjedoči i naviješta ju se vlastitim životom.
Lažna zajednica nije stvarna. Njene nepovezane jedinke epidemijske pate u osamljenosti Gledaju se bez prepoznavanja. Komuniciraju bez brige. Razgovaraju bez prihvaćanja. Bore se u mržnji. Uživaju u sebičnosti. Vole u tjeskobi. Tuguju u depresiji. Žive u neznanju.
Društvo (pojedinci) laži kreće se hodom smrti. Ispražnjeno od glasa ljubavi, onesposobljeno je pozvati na život.
Poziv na život, umjesto ukazivanja na (svoju) istinu, zahtjeva radost u milosrdnosti koja se upućuje drugom. Umjesto nametanja prava, nastoji razumjeti tuđa. Umjesto diktiranja stavova, razgovara. Bezvjernicima, nevjernicima, izgubljenima, pogubljenima, nenađenima i životno uneređenima utočište je razumijevanja i mira. Radost živih slični podupiru, a obamrli traže.
U društvu znanja, znanstveno (intelektualno) uvjeravanje u život kao pravi odabir je izlišno. Među djelima (ljubavlju opredijeljenih) ljudi, takvo stajalište ionako je put jedine (moguće) istine.