Pula je nevidljiv grad. Sve kamo vas šalju više ne postoji, niti se tako zove. Ako vam kažu da je nešto „kod Stande“, to je kod robne kuće koja ne radi već dvadeset godina, ni po čemu nećete vidjeti da je to ikada bila robna kuća, i posve ste bez orijentira. Ne rade to namjerno, kako bi vas zbunili, nego jednostavno ne registriraju da nečega nema, to je vrsta defetizma, za njih je sve što je igdje postojalo i dalje tamo. Plaža na kojoj se kupam zove se Klaonica. Čovjek bi rekao da će s vremenom nestati barem tako neugodno ime, klaonice nema dulje od 50 godina, u vrijeme kada je postojala tamo se nije moglo kupati jer su u moru plivale životinjske utrobe. Ali to i dalje ostaje „klaonica“, kupamo se „na klaonici“. Po gradskom centru, krećete se među nepostojećim kinima. „Kod kina Beograd“ znači u blizini oronule talijanske građevine koja je donedavno u prizemlju imala mjenjačnicu, uz fast food restoran. Unutra nema nikakvih filmova, proguta vas grotlo betonskog parkinga, baš kao kad vam kažu da je nešto „kraj autobusne stanice“; ne misle uistinu na gradsku autobusnu stanicu, već na zgradu u kojoj je nekad bila. Slat će vas neprekidno na lokaciju kafića i prodavaonica za koje nitko ne zna kad su prestale postojati, i na tim se je lokacijama od tada izmijenio već poveći broj uslužnih djelatnosti, vrlo često na njima više nema ništa, vrata su zatvorena a izlozi mutni od prašine.

Sve se to nalazi u ulicama koje se tako ne zovu. Nema Bulevara, nema Prvomajske, Radićeve nema, Medulinska nije to što su vam rekli da je, Ribarska je zapravo Maksimijanova a „Ozad Arene“ nije točno ozad, nego malo po strani. Moguće je da se to događa jer je to neka vrsta inicijacije, kako bi poznavao grad, moraš poznavati ono što se ne vidi i čega već odavno nema. Topografiju nečijeg djetinjstva. Dalje od toga rijetko kad ide, uvijek prevagne vrlo točna konstatacija: u djetinjstvu je bilo najbolje.

Kako radim dulje od dvije godine u tijesnom kontaktu s arheologijom, moji prostorni parametri, i moja „prošlost“, fiktivna, još je 2000 godina starija od „Stande“, „Klaonice“ i „Puljanke“. Pa se, u još dubljoj regresiji od one opće, počinjem zbunjivati kad netko Slavoluk Sergijevaca zove „Zlatna vrata“, jer vrata ispred slavoluka nema, odavno su srušena. Augustov hram, isto negdje nacrtano u zraku, u desnom dijelu gradske palače, ima još jedan, Dijanin. Ako bi netko rekao da Dijanin hram više ne postoji, jednako mu se može odgovoriti da je ista stvar i sa Augustovim: u bombardiranju 1944. srušen je gotovo do temelja. Ovo što vidimo je anastiloza i rekonstrukcija. Arena nije glamurozna lokacija filmskih festivala, to je borilište. Borilište je točno tu gdje je oduvijek bilo, i gdje će po svemu sudeći još dugo ostati – jest spektakularno, ali u njemu nema ničeg romantičnog, jednako kao što „klaonica“ ni po čemu nije nekakva horor festival mesarskih vještina.

U ovo predizborno vrijeme, u Puli se iznova, još jednom, javlja ideja da valja pokrenuti brodogradilište. Uljanik, austrougarska ostavština, propadao je u posljednjih 30 godina nekoliko puta, i potom se iznova vraćao na nulu. Iskušani su svi profili menadžmenta, od „poslovnih“ ljudi koji su sklapali gubitaške poslove, do radnika iz pogona, koji su također sklapali gubitaške poslove. Od sitnih do krupnih dioničara, pa sve do posve nezainteresiranih korporacija. Nejasno je od čega bi se sastojao još jedan pokušaj osim što se slijedi isti gradski sentiment prema kojem se lokacija određuje davno propalom robnom kućom, Uljanik su stručnjaci i kvalificirani radnici napustili, ne zna se koja je točno ta tržišna niša, kakvi bi se brodovi isplatili, a prema tome nije jasno ni što je to točno „strateški“ u ideji da država i dalje subvencionira brodogradnju pokušaja i pogreške. U Puli ovakvo razmišljanje nije neobično, to je grad koji znatno lakše pronalazi vlastitu prošlost nego budućnost. A ja sam došljakinja iz regije koja je tako pohrlila u budućnost da je ostala zauvijek zatrpana u prošlosti, razlika je u tome da je to moje „ratno“, a ovo pulsko „predratno“. Nijedno ni drugo ne uzima u obzir one dvije ili tri tisuće godina ranije, pa čak ni stotinu godinu ranije, to nisu duboki kulturni i povijesni sentimenti jednog područja, nego su to isključivo sentimenti djetinjstva i mladosti jedne ili dviju generacija.

Kada u Puli kažu da „nešto kraj nečega“, „nečega“ se ne odnosi na to da je to grad pored izvora pitke vode. Taj izvor, Nimfej, u podnožju je onoga što se danas po venecijanskoj utvrdi zove Kaštel, ali ni taj Kaštel nije povijesno tvrdokoran kako izgleda, to je prapovijesno naselje Histra. Krenuti od Uljanika kao zadanog toponima jednako je logično, ili nelogično, kao da se krene od tog izvora. Jer takvih zadanosti nema, ne samo da je moguće da propadne robna kuća, moguće je da propadne i brodogradilište, da u nevidljivom gradu imamo brodogradilište kojeg nema, pa i da su radničke plaće nepostojeće.

Pula je grad u slojevima, a svaki je taj sloj imao svoje toponime, svoje svetinje, i vlastita pravila. Jedino je konstantno da ništa od toga nije moguće vratiti, postaviti unatraške. To nitko iz nekog razloga nije zapamtio, što nije neobično: ljudi su pamtili ono što je unutar jednog životnog vijeka, pa su i unutar tog životnog vijeka pamtili selektivno: bolje je zapamćena priča o Baronu Gautschu, nego brod Toscana.

Zašto Puležani ljude šalju na nepostojeće lokacije, u ulicama koje se tako ne zovu? Oni se nadaju da je svaka promjena privremena, i da će se stvarnost vratiti „na staro“. Jedino što nikom ne pada na pamet je da, sve i kada i postojao taj vremenski kotač, nije moguće zamisliti gdje bi se zaustavio. Po čemu možemo misliti da bi to bilo vrijeme spektakularne brodogradnje, a ne malarije, ili krajnje marginalnosti srednjeg vijeka? Kako ćemo izgraditi bilo što sutra, ako nam je presudno da ostanemo u nečemu što je bilo jučer, ako živimo u djetinjstvu, u završenom poglavlju onog što je jučer?