–

„KRALJ TVRTKO OSTAJE“

.

„Život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i još koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf. Ja sa punim osjećanjem zadovoljstva posmatram prolaznost i promjenljivost zemaljskih stvari i primam rado smrti nekih vlastitih duša kao stvarna oslobođenja“, zapisao je Tin Ujević po dolasku u Sarajevo. „Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednoga tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet”.

Zaista je teško odrediti koji je prvobitni izvor, pra-uzrok čovjekove čežnje da bude tamo gdje nije u tome trenutku. Uvijek misli da je tamo negdje „s onu stranu“ magične crte bolje, da se sreća nalazi upravo tamo gdje on nije. Neki ljudi provedu čitav svoj život u toj čežnji za životom „na drugoj strani“, ali ih uvijek nešto koči, uvijek postoje neki strahovi, koje su naslijedili s kućnim pragom, koji su poput olova na njihovim nogama, a koji ih onemogućuju da se upuste u avanturu života u jednom novom Svijetu. Takva je većina ljudi. Najbolji među nama naprave i taj odlučujući korak, i zakorače u veliki i nepoznati Svijet. „Dobrim Bošnjanima je kućni prag najveća planina“, zapisa negdje fra Jukić. Dobri Bošnjani avanture sa putovanjima otpočinju tek kada uspiju pobijediti svoje sumnje i strahove odnosno „prekoračiti kućni prag“, smatrao je čuveni franjevac Ivan Frano Jukić. Uzgred da podsjetim da je ovaj naš veliki franjevac osnovao prvu osnovnu školu u Bosni koju su od samog početka pohađala katolička, muslimanska i pravoslavna djeca. „Vjerni Bogu – vjerni Bosni“, takvi su oduvijek bili franjevci Bosne Srebrene. Nije nikakvo čudo što su ih nazvali „čuvarima višestoljetne tradicije Bosne“.

Evo jednog kratkog fragmenta iz pisma pape Franje upućenog bosanskim franjevcima: „Savjetujem, opominjem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kristu: kad idu svijetom neka se ne svađaju i ne prepiru niti druge osuđuju; već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni, govoreći uljudno sa svakim kako se dolikuje. […] U koju god kuću uđu neka najprije kažu: “Mir kući ovoj“. Ići svijetom za vas franjevce i franjevke konkretno znači ostvariti svoj poziv na putu, na bratski način i mirnim životom, bez svađa i prijepora, međusobnih ili s drugima, dajući dokaz „malenosti“, s hrabrošću i blagošću, naviještajući mir Gospodnji i povjeravajući se providnosti: to je poseban program evangelizacije, moguć svakomu.

.

NAJSTVARNIJI JE ONAJ ŽIVOT KADA BUDNI SANJAMO

.

Tezu grčkih „sofista“ kako je čovjek kobajagi „centar Svemira“ smo već poodavno odbacili kao neozbiljnu. A šta se dešava na domaćem terenu: da li je čovjek uistinu vladar na planeti Zemlji, kakvim sebe najčešće smatra? Izgleda da nije. Ne samo da ne može da savlada zemljinu gravitaciju, zakonitosti rotacije i smjenjivanje godišnjih doba, raspored sazviježđa i planeta, što utiče na ambijet u kojem se zemaljski život ostvaruje, nego čovjek po svemu sudeći ne upravlja organizacijom ljudskog društva na zemlji, koje danas postoji u formi država. Po religijama je Bog vladar i sveti tekstovi imaju svrhu da posreduju između čovjeka i Boga. Koliko je slab ljudski utjecaj na ambijent u kojem se naše postojanje ostvaruje najbolje dokazuju snovi. Snovi zauzimaju jednu trećinu naše svakodnevnice u 24 sata. Kad smo budni, snovi i dalje imaju dejstvo i čovjek u zbilju projektuje fragmente snova. Kako je moguće kontrolirati takav okean nesvjesnog. Svakog dana 9 milijardi ljudi proizvodi snove, koji lebde u formi potisnutog, ali uvjetuju realnost. Od tih snova se stvara umjetnost, ali se oni pojavljuju u gotovo svim drugim segmentima. Snovi nisu društevno uvjetovani, odnosno nije ih moguće potpuno kontrolirati. Neke spiritualne škole nas poučavaju kako možemo ovladati snovima, ali to nije moguće do kraja izvesti. Postavlja se pitanje ko kontrolira snove, otkuda oni u našoj glavi. Ako je porijeklo snova kosmičko, odnosno vanzemaljsko, a po svemu sudeći jeste, potrebno je upitati se da li snovima čovječanstva neko izvana upravlja. Iz snova izvire sve – vizije budućnosti, revolucije, umjetnost i poezija.

–

BOSNA, „ŽELJO“ I TEATAR SNOVA

–

„Katarinu Kosaču smatram prvom emancipiranom Bosankom i Hercegovkom…koja se u povijesnim razdjelnicima uspjela izboriti za osobni stav, za jasnu ideju BiH kao države, kao domovine i kao otadžbine. Katarinu Kosaču doživljavam kroz san tisuću domoljuba ove zemlje, i Bošnjaka i Hrvata i Srba i Židova i onih koji se ćute tek Bosancima i Hercegovcima, kroz san koji traje tisućljetno, od vremena mramorova bogumilskih do danas“, izjavio je Gradimir Gojer režiser predstave „Kraljica Katarina Kosača“. Divno, oni koji vole Bosnu baš divno o Bosni zbore.

Nakon silnih peripetija sa gradnjom spomenika kralju Tvrtku naša gradonačelnica Benjamina Karić je ponosno izjavila:

„Kralj Tvrtko ostaje“

To je po meni najljepša rečenica izgovorena prošle godine i zasigurno će se dugo, dugo pamtiti. Zamislite te radosti, kralj Tvrtko nam se vratio. I ne samo da se vratio, nego „kralj Tvrtko ostaje“ sa nama i među nama.

Istražujući fenomene vezane za „Bosnu i Bosansku naciju“ prof Kurtčehajić je došao do spoznaja da je termin Bošnjanin korišten još od davne 1166. godine. Prema dostupnim podacima iz arhiva dalmatinskih ime Bošnjanin je staro barem hiljadu godina. Prvo su ga koristili dalmatinski franjevci, a kasnije ga od njih preuzimaju bosanski franjevci koji ga šire među katolicima u Bosni. Imamo dokaze, tvrdi prof Kurtčehajić, da su se katolici identificirali sa imenom Bošnjak (što je njima značilo isto što i Bosanac), a bosanski pravoslavci i muslimani nisu. Ivo Andrić je više puta kazivao da ne bi trebali prosuđivati ljude po njihovoj vjeroispovijesti jer čovjek ne može birati u kojoj će se vjeri roditi. Zato je upotrebljavao narodnu poslovicu koja najbolje opisuje stanje u Bosni: „Otac mi klanja, majka mi se krsti, a ja gledam pa se kamenim“.

.

BOSNA KULINA BANA I PAPA INOCENTIJE III

.

U pismu od 11.10.1200. godine papa Inocentije III piše kralju Emeriku: “Doznali smo, naime, kada je nedavno naš časni brat Bernard – splitski nadbiskup istjerao iz Splita i Trogira ne mali broj patarena, da je odlični muž Kulin, ban bosanski, njihovoj zloći dao ne samo sigurno skrovište, nego i potporu, i njihovoj opačini izlažući svoju zemlju i samoga sebe, njih je častio kao katolike, dapaće više nego katolike, zovući ih posebno kršćanima. Neka ne štedi tvoje oko rečenoga bana nad kojim imaš vremenito vrhovništvo“…

Kada je kralj Emerik, postupivši po papinoj naredbi, saopćio banu Kulinu naredbu iz Rima, on se iznenadio, i ujedno izvinio tvrdeći, da on bosanske krstjane nije držao krivovjernicima, nego dobrim kršćanima, kakvim su se oni njemu prikazivali i.t.d.

–

BILINOPOJLSKA IZJAVA – ISPOVIJEST BOSANSKIH KRSTJANA NA BILINOM POLJU 1203. GODINE

.

U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, godine od njegovog utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.

Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njenim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva.

U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.

Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njeno rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvog novembra.

Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a niko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.

Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja.

Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćo, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.

Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. aprila (1203.).

Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.

Zatim mi Ljubin i Dražeta po volji sve naše braće u Bosni i samoga bana Kulina, s istim gospodinom Ivanom kapelanom došavši k uzvišenom i najkršćanskijem kralju Ugarske, u prisutnosti samoga kralja i časnoga nadbiskupa kaličkog a i biskupa iz Pečuha i mnogih drugih zakleli smo se u ime svih da ćemo ono što smo ugovorili čuvati, i ako Rimska crkva bude htjela od nas nešto drugo, uvest ćemo po katoličkoj vjeri.

Učinjeno na Kraljevu ostrvu, 30. aprila 1203

–