Forma bonum fragile est.

Ovidio, Ars amatoria, II, 113

Glavni lik Čehovljeve priče Ljepotice, mladi gimnazijalac koji putuje sa svojim djedom u Rostov na Donu, zaustavlja se u selu Bahči-Salaj kod njegovog prijatelja Jermenina i upoznaje njegovu kćerku. Djevojka je takve ljepote da se povjeruje kako je priroda zaista uložila cijelo svoje savršenstvo u oblikovanje svake njene linije.

Ipak, iznenađen je kada otkrije da njegovo tajno uvažavanje ne podstiče želju. Ne aludira na zadovoljstvo, niti nagovještava bilo kakav osjećaj radosti, već pobuđuje neku tešku sjetu. Skoro nedokučivu patnju.

Izranja i čini se da zaista preteže osjećaj bezvrijednosti te rijetke dražesti. Slučajna je i beskorisna, misli, kao možda svaka stvar na zemlji.

Nastavljajući putovanje, nakon rastanka, pita se da li ta uočena tuga na kraju ne odgovara onom posebnom osjećanje koje u čovjeku budi sama kontemplacija istinske lepote.

Protekle su godine, on je već student. U maloj provincijskoj stanici između Bjelgoroda i Harkova, pogled mu naleti na jednu mladu ženu; nije putnica, možda kćerka upravnika stanice…, koja svojim neusiljeno dopadljivim crtama, čini se, oličenje je jedinstvenosti ruskog šarma. I tada osjeća kako se u njemu ponovo budi utisak koji ga je nekada bio obuzeo u onom dalekom selu, najavljujući neobjašnjivo sažaljenje prema toj ljepoti.

Ali i prema samom sebi. I prema svim putnicima koji su se mlitavo vukli ka svojim vagonima.

Možda je, zamišlja, u nju bio zaljubljen blijedi telegrafista, ili tromi željezničar, čije lice, blijedo od noćnog rada, kao da je izražavalo ćutljivu melanholiju jer u toj devojci ponovo ugledao vrijeme svoje mladosti.

Ali, možda – ko zna – i da u svojoj preranoj ostarjelosti izmjeri udaljenost koja mu je sada, kao s neba pala, čini se odvojila život od obične sreće.

U sivilu te pustare takva ljupkost tada se objelodanila kao skoro besmislen dar, čak surov u voli da ponovo potvrdi ništa drugo osim nemilosrdnosti vremena.

Kao i u mnogim drugim njegovim pričama, ni u ovoj ne naziremo trag radnje, već trezveno bogatstvo povjereno lakoći riječi kojom Čehov, u najsvakodnevnijem kontekstu, nastoji da uoči detalj naizgled beznačajan, ali, kao i uvijek, suptilno aluzivan. Koji, čini se, ovaj put posjeduje moć da nam otkrije bljesak neprevodive nostalgije u kojoj ljepota kao da je već izvučena iz svoje pojavnosti.

Gotovo se čini da nas podsjeća kako sam njen sjaj otkriva njegovu nemoć pred vremenom. Da zasjeni njenu neizbježnu prolaznost. Gotovo kao da samim svojim objelodanjenjem odmah sugeriše tihi uvod u gubitak.

Iz knjige eseja i zapisa La memoria e le sua ombra, Algra editore, Viagrande (Catania), 2023.

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić