Piše: Marijan Grakalić

Emilij Lazowski u alamanhu Grbovi Jugoslavije tiskanom 1932. godine kako grb Istre predstavlja zlatnu kozu s crvenim rogovima i papcima, okrenuta na desnu stranu, a u pozadini je plava boja koja simbolizira more. To što spomenuto izdanje nije reprezentativno grafičko izgleda, naravno, ne umanjuje činjenicu da je Lazowski u njega uvrstio i grb Istre. Bartol Zmajić svojoj raspravi o heraldici iz 1971. godine navodi kao je koza jednostavna grboslovna figura i kaže kako nije nikakva iznimka to što se radi o domaćoj a ne divljoj životinji, pa se tako i one susreću kao elementi i simboli na grbovima, iako se koza u heraldici susreće vrlo rijetko. Utemeljenjem hrvatske države 1990. godine, istarski grb ulazi u sastava grba odnosno zastave republike hrvatske, gdje je koza na plavoj pozadini štita smještena u krunu državnog grba.

Kako bilo posve je neminovno da je koza dio istarskog grba, a na grbu Istarske županije u pozadinu je uz plavu boju dodana i zelena, pa tako osim plavog mora tu se iskazuje i bogata zelena unutrašnjost istre. Zanimljivo je kako neki povjesničari smatraju da je Koza u Istarskom grbu prisutna moguće i slučajno, odnosno da je njeno heraldičko značenje nešto što je preuzeto i/ili naslijeđeno iz vremena mletačke vlasti na najvećem jadranskom poluotoku. Činjenica je kako Slaveni, dakle Hrvati nastanjuju prosto Istre već od drugog dijela prvog tisućljeća. Profesor Zdenko Vinski smatra kako je na prostoru istočne jadranske obale zatečeno stanovništvo ”nesumnjivo bilo u neposrednom dodiru s pridošlim slavenskim etnikonom, ali je za sada prilično teško pobliže odrediti u tim odnosima slavensku komponentu u materijalnoj kulturi. Jedno od tih zaklonjenih područja predstavlja poluotok Istra, koji je nakon Ostrogotskog povlačenja u 6. stoljeću (539—540. godine) bio kontinuirano do kasnog 8. stoljeća pod bizantskim vrhovništvom, što se, naravno, odrazilo i u grobnoj ostavštini.” No, neupitnost prisutnosti slavenskog etnikuma Vinski dakako isto obrazlaže: ”U Istri se istraživalo u novije vrijeme niz groblja (npr. Mejica, Veli Mlun, Čelega, Brkač, Dvograd-Kacavanac i dr.), od kojih je veoma zanimljiva sjeverno-istarska skupina oko grada Buzeta (Piquentum); to su miješana romansko-slavenska groblja 7—8. stoljeća, smještena pretežno na visinskim položajima, s izrazitim značajkama barbarizacije u načinu sahrane i bez grobljanske crkve, za razliku od skupine groblja isključivo romanskih starosjedilaca s jakom antičkom tradicijom, gotovo bez priloga u grobovima, češće s dužim rasponom zakapanja redovito uz crkvu. Regionalne osobitosti naziru se također na susjednom otoku Cresu.” (ZDENKO VINSKI, RANI SREDNJI VIJEK U JUGOSLAVIJI OD 400. DO 800. GODINE). To nam prvenstveno govori o jednom dugom periodu kolonizacije i dodira prije nedodirnutih i jedno drugom nepoznatih kultura, a koje su se kasnije ispreplitale, razilazile i stapale u mnogim područjima i na raznovrsne načine, pri tome počesto izložene i drugim, isto tako različitim i za to podneblje često neuobičajenim utjecajima.

Prvi pokušaj objašnjenja koze kao sastavnog dijela istarske heraldika dao je talijanski povjesničar i arheolog Pietro Kandler u tršćanskim novinama L’Istria.  U njegovom prvom tekstu na tu temu objavljenom godine 1851. on heraldički simbol koze povezuje sa kipićima jarca iz antičkog doba pronađenih nedaleko Pirana. Isto tako antičke elemente rogatih životinja u reljefima iz Pule, Poreča i Trsta on smatra elementima koji su prethodili kasnijem uvrštenju koze u istarski grb. Kandler smatra kako je kozarstvo stoljetno utemeljeno u Istri i da zato koza predstavlja važnu životinju a time i simbol cijelog poluotoka. Svoje  tvrdnje obrazlaže navodima iz dijela Historiae Naturalis Plinija Starijeg koji kaže da su se između ostalih i od dlaka istarskih koza izrađivali dugački pokrivači od kostrijeti, a da su s time u vezi i institucije pašnjačkih prava za ispašu. No, ovi navodi kod Plinija Starijeg odnosili su se na ovce i na izradu pokrivača od njihova runa, no to naravno ne znači da se uz ovce nije držala i koza na spomenutim pašnjacima. U drugom tekstu po redu na ovu temu, a objavljenom 1852. godine Kandler je detaljno opisao brončani kipić koze pronađen u Piranu iz antičkog doba, a to mu je bilo osnovom za vjerovanje kako je upravo koza zbog toga onaj pred-heraldički element koji je potom iz takvih tradicionalnih razloga ugrađen u grb Istre. No moguće je kako je koza pred heraldički element i iz razloga koje Kandler ne spominje u svojim člancima,  te da opaska koju iznosi Attilio Degrassi u svom radu Culti dell’Istria preromana e romana objavljenom u ”Zborniku radova posvećenom Grgi Novaku”, kada  kaže kako nema stvarnih dokaza u epigrafskim i drugim arheološkim materijalima da je u Istri ikada postojao kult koze, nisu ustvari pogodili temu.

Predheraldički element koze pojavljuje se i mnogo kasnije kada se Istarska markgorfovija  proteže gotovo na cijelu Istru a ne tek na Pazinsku grofoviju, dakle nakon propasti mletačke vlasti nad jednim dijelom poluotoka 1797. godine. Naime, grb Istarske markgrofovije u kojem se pojavljuje koza u upotrebi je od 1804. godine kada Austrija vlada Istrom i na njemu je bila zlatna koza sa crvenim rogovima na plavoj pozadini. Nakon 1805. godine i u grbu Austrijske monarhije koza je također heraldički element koji se odnosi  ma Istarsku markgrofoviju.

Ipak, koparski  aristokrat Beatiano Giuglio Cesare u djelu ”Mletački grbovi ili opće grboslovlje”, koje je tiskano u Veneciji 1680. godine, navodi grb Istre s kozom te kaže kako je ona: ”Simbol naporna rada, jer značajka je te životinje da se hrani mekšim izdancima za koje se treba penjati, dok one koje se mogu doseći s tla prepušta drugima. Stoga tko se okitio ovim grbom, pokazao je da mu je duh predan naporima i pregalaštvu, te da je krenuo slavnim putovima hvale, jer je muka majka svakog pothvata…” No, vitez Beatiano daje još jednu zanimljivu i značajnu informaciju kad kaže kako je grb Istre sa zlatnom kozom da se ustvari radi o markgorfovskom grbu ”starog Istarskog kraljevstva, o čijoj se staroj slavi i moći čita u Titu Liviju i drugim suvremenim autorima. Karlo Veliki proglasio ga je i nazvao vojvodom, a potom knezom pod Oglejskim patrijarhom. Ovaj štit je plav, sa zlatnom kozom osovljenom na sve četiri noge, purpurnih rogova i udova. To je stari znamen ovog kraja, kako se vidi s mnogih sačuvanih medalja u uredu grofa di Lazzara, padovanskog viteza.”  Iako u to doba Venecija vlada obalom dok je Pazinska grofovija pod Austrijom nije nemoguće da se spomenuti grb odnosi na cijeli poluotok jer su i jedna i druga sila imale oduvijek na njega svoje aspiracije, pa bi već zato i za jednu i za drugu stranu bilo nedopustivo i promašeno da se odreknu značajnog simbola nekog područja, a naročito onda ako žele njime suvereno vladati. Tako i u zemljopisnoj karti Vicenza Marie Coronellija iz 1696. godine, nema ucrtane granice između mletačkog i austrijskog dijela Istre, ali se na njoj nalazi grb sa kozom. Isti kartograf, inače redovnik augustinac, i u svojoj ranijoj zbirci karata iz 1688. godine čak tri puta donosi grb s kozom. Naravno kako to što Venecija na svojim kartama koristi kozu za simbol Istre ne govori o tome da ona nije simbol Istre, već ponajprije ističe mletačku vlast ili aspiracije vlasti natom posjedu. Dapače, to samo potvrđuje kasnija Sansonova karta Jadrana tiskana u Parizu 1693. godine prijašnje Coronellijeve karte, gdje je pak ružičastom bojom optočena cijela Istra kao da pripada Veneciji i kao da pazinske grofovije niti nema. S druge strane istarski grb s kozom u svoju Stemmatographiu uvrštava Pavao Ritter Vitezović 1701. godine. To što se isti grb nije našao u Valvasorovoj ”Slavi vojvodine Kranjske” iz 1687. godine može se tumačiti i prilikama koje su bile takve da je Kranjska koja se širila prema Istri  tek formalno ali ne i stvarno nakon 1521. godine u svom sastavu imala Pazinsku grofoviju, a ne time da Valvasor nije znao za istarski grb, kada ga poslije toga ipak objavljuje njegov učenik Vitezović koji je u Valvasorovu dvorcu Bogenšperku proveo dvije godine.

Za sada nema niti jedna zemljopisna karta ili isprava koja bi potvrdila prisutnost izvedenog grba s kozom u vrijeme koje prethodi 17. stoljeću, no to se može tumačiti i različitim shvaćanjem i konstituiranjem heraldike u austrijskom odnosno venecijanskom uzoru, jer je ponekad i ponegdje grb biran ne iz grbovnika nego je ostavljen na izbor nosiocima titula ili građanima. Ipak, pronađeni su ponegdje kameni grbovi koji bi mogli prethoditi spomenutom razdoblju, no toliko oštećeni da ih je nemoguće identificirati. Stoga do nekog novog otkrića na terenu nije nipošto jednostavno negirati mogućnost da je istarski grb s kozom jedan od starijih grbova hrvatskih zemalja, a to što ga je mletačka vlast koristila također za simbol vlasti ne znači da nije imao uzor na temelju kojega je bio napravljen. Isto tako, činjenica što su talijanski iredentisti u 19. stoljeću izabrali kozu kao svoj simbol, ne govori ništa novog o karakteru i  povijesti tog očito heraldičkog elementa koji je i danas dio grba Istre, ali govori o političkim prilikama koje su taj simbol u to vrijeme učinile omraženima kod istarskih Hrvata i drugdje. Ne vidim da još uvijek postoje dovoljno jaki argumenti da se koza tumači kao isključivi mletački simbol vladavine nad Istrom, kada je on također bio i značajan heraldički element austrijske grboslovne riznice, ali i monarhističke politike.

Svaka rasprava o simbolima i njihovom značenju neodvojiva je od ukupne čovjekove situacije koju se istim tim simbolima ne samo da dekorativno označava već se i izražava odnosno doživljava kako kao svoje osobno ali i kao iskustvo zajednice u kojoj se živi. Koza kao domaća životinja pojavljuje se već i 10 tisućljeću prije naše ere u ranim neolitskim kulturama na području današnjeg Iraka i od tamo migrirana druga područja. Zanimljivo je kako su u šamanskim i pogrebnim obredima na Levantu kosti koze datirane još u vrijeme predkeramičkog neolita. No da se ogromna vremenske razlike kada su posrijedi magijske i vjerske prakse i gotovo mitski sadržaji, napose oni simbolični koji su često dijakroni, ne zbivaju pravocrtno, svjedoči i Zmago Šmitek s Odjeljenja za etnologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Tako on u svom radu ”Šamanizem na Slovenskem?” opisuje jedan gotovo recentni događaj na sljedeći način: ”Znana je še ljudska pripoved, kako je župnik iz Žetal obranil svojo faro pred točo: po njegovem eksorcizmu se je iz oblakov najprej zaslišalo meketanje kozla, ko pa je žival padla na tla, se je spremenila v župnika iz sosednje fare.” Očito je kako je kozi i njenom meketanju u ne tako davno vrijeme pripisan poseban značaj magijskih atributa, pa i onih koji su ljekoviti odnosno obrnuti od toga. Značajno je istači  da i inače ”Apotropejsko (svojstvo) uglavnom prepleće drevni mitski i kršćanski svijet. Neki su apotropejski hrvatski obredi autohtoni, a neki baština arhaičnih obreda i vjerovanja. Hrvatski su apotropejski obredi komplementarni s obredima drugih slavenskih naroda. Odabrani su se obredi najčešće izvodili za vrijeme kršćanskih blagdana, a svrha im je tjeranje demonskih sila, pravodobno sprječavanje bolest. U njima se ogledaju vjerovanja i praznovjerja Hrvata, a simbolika im je raznovrsna,” tako zaključuje Marko Dragić sa odsjeka za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Splitu, u svom radu Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. To znači kako već na nivou jezika i narodne usmene i pismene tradicije imamo motiv i mogućnost sagledati simboliku koze u jednoj dimenziji koja je ne svodi samo na domaću životinju gospodarskog već i bitno magijskog ili čak mitskog karaktera. Da je koza u drevno doba bila vezana uz kultove plodnosti može se iščitati i iz svetih knjiga. Tako napomena: ”Ne kuhaj kozleta u mlijeku njegove majke” (Izaklije 34,26b), jasno upućuje na magijske obrede stočarske zajednice, ili onog dijela zajednice koji je o stočarstvu ovisio. U tom kontekstu nije naodmet navesti napomenu dr. Ante Rendić-Miočevića iz njegovog članka ”Ulomci reljefa s prikazom Silvana i Dijane s lokaliteta Tršćenica u splitskome polju” o tome kako: ”Raspravljajući o stručnim i znanstvenim prilozima posvećenim popularnom kozorogom i kozonogom božanstvu i ostalim protagonistima njegove kultne zajednice, trebali bismo naglasiti da su u domaćoj znanstveno-stručnoj literaturi, imajući poglavito u vidu značenje njihova kulta u ovdašnjim krajevima, ipak razmjerno skromno zastupljena djela općeg, sinteznog karaktera, što, čini se, nije slučaj s inozemnom literaturom. Nasuprot tomu, teško bismo u domaćoj stručno-znanstvenoj literaturi mogli sabrati sve objavljene priloge koji se odnose na pojedine novootkrivene ili neobjavljivane spomenike, figuralne ili epigrafske potvrde štovanja Silvana i božanstava koja su mu asocirana.” Tim prije je ova napomena važna za našu temu jer jasno ukazuje na nedovoljan broj radova koje bi omogućili sintezu znanstvenog viđenja potom pitanju, a naravno pa bi jedno takvo buduće istraživanje bilo ono koje bi moglo doprinijeti jasnijem sagledavanju stvarnog značenja  fenomena.

Danas ipak imamo posvjedočenja o tome da su koze uzgajane već brončano doba (Monkodonji, Nezakcij), a moguće i prije, dok na stulama Iz istre već od IV. stoljeća imamo prikazane rogate životinje na ispaši. No to nije jedini kontekst promatranja tih slika, kao što ni razmišljanje kako se radi tek o arhaičnom svijetu figura koji tim putem priča svoje mitove nije dostatno. Općenito rog (polumjesec), pa tako i kozji, simbolizira cikličnost godine odnosno rađanje i umiranje prirode, dakle, onog proces koji je poznat i opisan u brojnim mitovima i predstavama vezanih uz prapovijesna i kasnija vjerovanja. U tom pogledu umiranje i ponovo rađanje prirode pretpostavlja i ponovo rađanje božanstva s proljeća, odnosno njegov povratak iz podzemnog svijeta što je nužna slika svijesti za početak godine. Tako su često i životinje koje su oslikane za tu priliku bile žrtvovane u nama zasada nepoznatim i nedostupnim obredima. Svakako se to odnosi i na koze, čija povezanost sa simboličnošću cikličkog kretanja agrikulturne godine i mjeseca stoji van svake sumnje,  posebno zato što je njena mitološka predodžba   povezana s pasivnošću odnosno ženskim principom svijeta to jest zemlje koja treba ne samo sve poroditi već sve i nahraniti. Zato Amalatea, koza koja doji bogove predstavlja i kozmološku, a ne tek zoomorfnu predstavu božanstva, onu koja je očito upućena i na naš heraldički prauzor. Koza time postaje posrednik kozmičkih sila otjelovljenih u njenom liku koje, na taj način, održavaju i ljude i bogove u mitskom stanju svijesti, pa time nije isključeno kako njen simbolizam u takvoj svijesti predstavlja božansku snagu, onu kakva se još od neolita boja crvenom bojom boginje (rog, papci), a sama predstava nije tom prilikom nikako transcendentna svijetu već imanentna prirodi i obilju koje nudi i omogućuje dojilja, to jest božanska koza.

Posebno bi još trebalo istači i to kako dr. Radoslav Katačić navodeći Hesoida, Vergilija i druge stare autore napominje da su  roditelji bogova (Zeusa) Kron i Reja vladali u ono davno zlatno doba  kada su svi bili sretni na zemlji. Kasnije ih Zeus kojeg je podigla svojim mlijekom mitska koza Amalatea progna na zapad, pa su oni postali vladari Jadranskog mora i zemlje dalekih pokojnika koja postoji iza njega. Kron, rimski Saturn, tako opet simbolički potvrđuje ciklus godine, dakle njenog rađanja, zrelosti smrti i povratka. Veze između Istre i grčkih a možda i starijih staroheladskih kultura naznačene su ne samo mitovima već i vrlo ranim poznavanjem Istočne obale Jadrana ili Kornovog mora od strane Grka. Tako Eratosten u trećoj knjizi  svoje ”Geografije” opisuje Istru kao ”trokutasti otok jednak Rodu koji se zove Peunika jer ima mnogo borova.” Da ne bi smo sada otišli predaleko, recimo i to, da s obzirom na mitsko značenje koze i njene kasnije dijakrone motive koji se pojavljuju kroz povijesti i narodne motive skroz do naših dana, ne vidimo nikakvu zapreku tome da ona ne bi mogla biti jedan ozbiljan prauzor kasnijoj heraldičkoj simbologiji.