Piše: Marijan Grakalić

Stojim pred palačom Kulmer. Kiša još nije počela i gomila je ljudi. Improvizirana pozornica na Katarininom trgu blješti sjajem neobičnim za patinu koja nagriza okolne kuće i duše stanovnika. Neizbježna glazba osamdesetih s nje uzdiže gornjogradsku večer prema netipičnom ali bliskom osjećanju svakog dobrodošlog milodara srca za vrijeme koje je prošlo i danas postoji tek kao uspomena. Dobro rashlađen rose prija. Promatram lijepo zrihtane dame i gospodu odmaknute ovdje od inače često nespretnog svečarskog tona koji u sličnim prilikama sputava i jezik i pogled. Podosta  je one inače tako zanemarene nonšalancije, gega koji je pratio Zvečku ili Kulušić, a taj dojam nadopunjuju i prisutna inače rijetko viđena lica sada kao nekom magijom izronjena iz dalekog prethodnog doba. Onog gdje je postojala Taverna sada pretvorena u Muzej koji se upravo otvara, u kojoj je kartalo, jelo i pilo, svađalo i živjelo u nekom njoj svojstvenom ritmu koji se ponekad poistovjetio s onom začudnošću koja te približi ili odmakne od drugih ljudi, ideja ili sudbina. Sjećam se jednog svibanjskog popodneva početkom devedesetih u ”Taverni”, druženja sa danas pokojnim Damirom Devlićem koji je u to doba crtao svoj strip ”Crna kraljica”, Hrvojem Hitrecom, Pajom Kanižajem i drugima. Kao da na tren prolazim kroz neki oblak koji me poškropi čitavom bujicom minulih i zaboravljenih osjećanja, davno prošlih motiva života iz neke intimne kolekcije zakračunatih čudesa mladosti. Na neki način ne mogu se othrvati dojmu kako svako takvo mjesto posjeduje tu spomeničarsku intimu, vrijednost koja je vjerojatno važna samo nama i koju jedino mi prepoznajemo ili prihvaćamo u smislu osobne mitologije. Prisjetih se i pokojnog BorislavaVujčića. Zalazili smo u ”Tavernu” još kao studenti. Onako taman, mršavi čupav, oštra pogleda i nakon nekoliko rakija čitao bi prisutnim Trakla, zaklinjao dječaka Elisa i bio trajno i nesretno izgubljen u svijetu u kojem su i tada prekinute veze nadvladale sheme malograđanskih stereotipa.

Svaka je promjena osjećajna zagonetka. Tako i ova. Lijepo uređen prostor. Prijatna rasvjeta i uistinu svedodirujuća intimistička dimenzija ideje Muzeja prekinutih veza kao da propituje postoji li još pogled u neko prošlo nebo, ono ustvari krvavo i teško zabrtvljeno udesom što gotovo svemirskom hladnoćom sleđuje suglasje uma i putenosti. Sve je ovdje kao u priči. Nisu tu, čini mi se. vrijedni sami eksponati koji su najčešće trivijalni – od knjiga, olovaka, plišanih igračaka do bicikala ili umjetnih sisa, već priče. Priče koje slijede pojavu izloška nisu metaforične u smislu neke opće kategorije umjetnosti, već najčešće životna svjedočenja opće vrijednosti. Skupljena ovdje pod tim gornjogradskim krovom nariču o rastanku i prekidu bez one tako ofucane patetike, dajući svemu tome jednu dodatnu dimenziju svojevrsnog gotovo seizmografskog istraživanja i oslobođenja osjećajne potisnutosti. Upućuju konkretnim i brojnim osobnim primjerima na prekinute veze kao autentično iskustvo, no bez neke grimase koja bi bila primjerom profanog razobličenja.  Svatko tko očekuje kako bi u ovom novom i posve jedinstvenom Zagrebačkom muzeju mogao pronaći lijek za površne inhibicije, nepreživjelo erotomanstvo, ili nevješto usložene komplekse u potpunoj je zabludi. Institucija muzeja, dakle, prvenstveno svjedoči o tome da cjelokupno iskustvo propalih veza njime dobiva novi karakter, ne tek puku katalogizaciju kakve čine sudski registri rastava niti deskripciju nastalu u ljubavnim romanima, već brižljivo osmišljenu i shvaćenu kao dio onih vrijednosti koje neizostavno čine važan dio čovjekove kulture i zajednice.

Prolazim hodnicima novog muzeja ne bez određenog refleksa glede samog sebe. Razmišljam pri tome o Jesenjinu i njegovim ljubavnim stihovima, upirući oči u relikte negdje i nekad završenih života, čitajući priče i ne bez određene zbunjenosti koja i inače postoji u cijeloj toj lingvistici muško-ženskih odnosa. U prostoriji sa šankom je Marko Klanac, legenda Stojedinice. Kaže mi kako je sada na faksu i bavi se studentima. Ne želim mui ustvari ništa komentirati o svemu ovdje, jer se bojim da bi me mogli zadržati kao eksponat, ako ne već kao relikviju. Sada se pojavljuje i fotograf Predrag Dubravčić. Kaže kako mu je ovo sjajno uletjelo jer ujutro leti za New York. Pomislim da će sada imati o čemu razmišljati za vrijeme leta. Susrećem Igora Mirkovića. Kao svako sretno dijete u dobrom je raspoloženju. Nismo se vidjeli 19.godina, od kada smo izvještavali iz petodnevnog rata u Sloveniji. Mnogo je toga ostalo iza. Izlazim van na Ćirilometodsku ulicu, najširu na Gornjem gradu. Tu je arhitekt Niko Gamulin. Sijed i raščupan stoji onkraj gomile i izbjegava aute koji se s mukom probijaju kroz netipičnu gužvu za Gornji grad. Pričamo o porazu demokracije glede slučaja s Varšavskom ulicom, no da kultura na kraju ipak pobjeđuje, svjedoči i otvaranje ovog novog muzeja. Jednog od mjesta koje nadilazi učmali prosjek ovog zakutka u kojem postojimo.