Piše: Marijan Grakalić

Jesen i hladnoća pohode Gornji grad. Gostiju je sada ovdje manje, iako se još iz ugla čuje poneka španjolska ili engleska riječ. Ipak, ulice su u predvečerje puste i nema više onog ljetne atmosfere što odiše prekomorskim čarima, gomilom osunčanih tijela što pohode Gradec ne bi li dotakli u srž hrvatske kulture i njene tradicije. Istinsko središte Gornjeg grada nije Markov trg sa državnim ustanovama, brojni muzeji ili štogod neke posebne pameti vrijedno.

Stariji gornjogradski muževi okupljaju se u gostionici Cinkuš u Mletačkoj ulici kraj koje je sada zgodna konoba ”’Didov san”, dok mlađi zalaze u kafić ”Destino” pri vrhu Radićeve ulice i pored spomenika koji nekim čudom predstavlja neku vrst novokomponiranog sv. Juraja. Tu se zbiva onaj ponekad napredan društveni život starosjedilaca isto onako kako je to uobičajeno u brojnim kvartovskim lokalima i drugdje u Zagrebu. Mletačka je najstarija ulica u Zagrebu koja nosi ime po nekom drugom gradu ili zemlji (u ovom slučaju po Mlecima odnosno Veneciji), a iza nje je to Vlaška koja se također nazvala po talijanskim obrtnicima i trgovcima. Nekoć je u njoj na broju deset živo Ljudevit Farkaš Vukotinović, književnik i političar, do 1863. čak i veliki župan križevački. Po svome opredjeljenju bio je evolucionist, a bavio se i geologijom pa je tako autorom prve hrvatske geološke karte. Danas malo tko znade kakve su se sve sudbine krile iza zidova tih kuća, i tko je sve i zbog čega hodao tim ulicama. Vrijeme neupitno odnosi sve, pa i sjećanja i priče. Pitanje je samo koliko ih je neispričanih i podbačenih pod žrvnjem zaborava ovdje gore gdje se stoljećima živjelo snažnijim intenzitetom no danas.

Sjedim tu gore na terasi ”Cinkuša” unatoč hladnoći i hvatam rijetko Sunce što nadvisuje sjene kuća. Prije nešto manje mjesec dana umro je dr. Orlando Zubčić, prijatelj, starosjedilac i autentična zagrebačka legenda. Nekad su ga, dok je još u studentskoj dobi radio kao vunbacitelj u disco klubu Studentskog centra nazivali i bijesni Orlando, narafski ne samo zbog toga da bi se time evocirao epski spjev talijanskog pjesnika Ludovica Ariosta, već i zbog njegove nabite i energične pojave i kovrčave kose. Orlando je rođen prije sedamdeset godina u Zemunu, ali se obitelj poslije 1945. doselila u Zagreb, u Mletačku ulicu. Bavio se veslanjem i studirao Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Poslije je radio kao foto laborant u filmskog studiju Studentskog centra, a fotografkinja Marija Braut kaže mi kada smo pričali o njemu kako je bio izuzetno marljiv i precizan. Nedugo potom upisao je stomatologiju i postao zubar u Zagrebu, a kasnije je praksu preselio u Gornju Rijeku. Orlando je bio posve autentična pojava. Pripadao je ljudima koji su odrastali s rockn rollom, i prvim sramežljivim zagrebačkim plesnjacima, živući u doba jedne na svoj način romantične stvarnosti koja je predstavljala pionirsko razdoblje moderne pop-kulture. Naprosto nije bilo viđene osobe iz toga vremena koju on nije poznavao, kao što nije nikada ni zaboravio različite toponime prvih zagrebačkih diskača, plesnjaka, kafića i svakojakih mjesta gdje se odvijao život ne toliko sputan malograđanskim ogradama ili idealima.

Često smo znali sjediti u posljednje vrijeme upravo tu u ”Cinkušu” gdje bi mogao satima pričati o tom minulom dobu i njegovim legendama. Istim onima kojima je i sam pripadao. Sada sjedim sam. Gledam kuće na broju sedam i osam koje je kipar Meštrović kupio 1920. godine i uz pomoć arhitekta Kovačića pretvorio ih u svoj atelijer s atrijem. Naravno, ima i drugih ljudi ovdje, no nema jednog prijatelja a to je kao da najednom u ulici nedostaje cijela jedna kuća. Posebno ovdje gore, gdje je i tako malo stanovnika koji kao nekim čudom, odolijevaju općoj pomodnosti ostajući dijelom onog Zagreba koji pomalo ali sigurno, također nestaje.