Piše: Marijan Grakalić

Brkati nadničar stoji uskom prolazu kupea. Vlak klopara kroz Alpe vozeći prema nekoj obećanoj zemlji nepoznatih jezika i stranih ljudi gdje se može zaraditi, oči cakle od rakije, a duša sretna kuca bilom svijeta koji donosi modernizaciju čak i u postojbine onih zapuštenih i siromašnih sela Balkana koje još nije pogodila elektrifikacija i svježina novog društvenog ustroja. Na drugoj slici vidimo grupu veselih ljudi koji se vračaju domu s pečalbe. Kao da je uz nju povezan miris oporog muškog znoja, smrad češnjaka iz usta i iskra u očima dobivena iskustvom zarade koja priziva k ostvarenju onih temeljnih želja: imati kuću, auto, život… U drugoj perspektivi i mediju sablasni se likovi iz okolice Erevana, kako pokazuje film Hovsepiana, spuštaju niz kamenu guduru nekom prastarom stazom. Sivilo odijela i bljedilo neba provocira siromaštvo, isto ono koja je potka Tudorova interesa u čitavom homageu fotografija iz šezdesetih kojima bilježi sudbine i prilike gastarbeitera. Svaki na svoj način od ove dvojice umjetnika dotiče onaj zajednički temelj prikazanim svjedočanstvima, egzistenciju i njene perspektive koje su šezdesetih godina bile predmetom bijega ljudi iz sela u grad i gdje je željeznica bila organ jednog velikog migracijskog kruga.

I sada je prisutna gotovo zapanjujuća izražajnost Tudrovih fotografija koje bilježe i dokumentiraju apsurde sudara ruralnog i modernog, sela i grada. Danas one posjeduju, za razliku od vremena u kojem su nastale, još i bajkovitost približenu onim izgubljenim danima povijesti malih ljudi i zaboravljenih činjenica. Predstavljaju jedna grandioznu umjetničku odu tom već posve zamrlom sjećanju, dotiču nas ponajprije prisjećanjem na jedan izgubljeni svijet i njegove stereotipe, na te često toliko slabo izgovorene priče težaka i njihovih žuljeva, na porodične ili komšijske situacije i vrijeme u kojemu je svijet u odnosu na današnju povezanost u stvarnosti i virtuali bio barem naizgled daleko romantičnije mjesto. Gleda te slike i divim se svim tajnovitim prispodobama koje stvaraju ili provociraju, zamišljajima i asocijacijama očaravajuće bliskosti, finog načina kojim prenose ugođaj života kojem je u osnovnom pogledu najprječa vlastita intima. Prisutan je tu onaj dodir osobnosti koji gotovo lirski obogaćuje prikaz života na fotografijama Mladena Tudora (1935.), upućujući na činjenicu neporecivosti umjetničke darovitosti pred kojom sve drugo ispada tek dokument dok se ovako njegova fotografija prikazuje i kao nešto daleko više od toga.

S druge strane u istom univerzumu galerije susrećemo i radove Hamlet Hovsepian (1950.), koji u svojim filmovima vrši odvijanje jednog planskog pojednostavljenja života u osamljenosti o čemu svjedoči nijemi govor aktera snimljenog kako u tada valjda svečanom i najboljem odijelu sjedi na stolici u zabačenom dijelu svijeta i vremena i priča bez riječi. Očajanje zbog te nemogućnosti komunikacije ukazuje na svu složenost kulturnih tradicija i njihova doticanja, na jednu refleksnu rezignaciju koja po svojoj prirodi možda opstane čak i o onoj budućnosti kada svijet kao takav kakvim ga dočarava više neće postojati.

Kako god bilo, cijela ova izložba predstavlja postupka jedne neizbježnosti. One koja izvire iz prolaznosti slike svijeta, u mijene svijesti i svijeta, pa je kao takva neporecivo pristanište za sve one koji bi se željeli upustiti u grijeh i milost umjetnosti.